-
Star Chamber (1983)
Na ulicama Los Anđelesa se odvija svakodnevna bespoštedna borba predstavnika zakona sa najokorelijim kriminalcima. Ionako težak posao policiji dodatno otežava pravosudni sistem, odnosno advokati odbrane koji su izdigli na veći nivo korišćenje i najmanjih rupe u optužbama državnog tužioca.
Sudija Hardin (Michael Douglas) počinje da ispitije sopstvene vrijednosti nakon par oslobađajućih presuda koje je morao da donese zbog tehničkih sitnica na koje se odbrana brižljivo pozvala i pobrinula da poništi dokaze protiv najokorelijih kriminalaca. Njegov profesor i mentor (Hal Holbrook) tvrdi da kuknjavom ništa ne može riješiti i da se nešto konkretno preduzeti.
Ogorčne kolege sudije Hardina, razočarane pravosuđem i sistemom koji predstavljaju, formiraju sopstveni sud u kojem revidiraju presude spornih slučajeva, i samoinicijativno kažnjavaju zločince surovim i tihim egzekucijama. Mreža tajnog udruženja pažljivo skriva ikakvu povezanost sa surovim egzekutorom iz redova policije. Steven Hardin je dobio privremeno spokojstvo nakon par promijenjenih presuda ali kada se uvjeri da su osudili na smrt nevine ljude shvata da ne postoji razlika između njih i kriminalaca koji su se pred njim našli. Uprkos podršci porodice Hardin ne može da umiri svoju savjest dok ne prijavi svoje kolege. U liku detektiva odjeljenja za ubistva Lowesu pronalazi utjehu, tračak nade u institucije sistema i ljude koji ga predstavljaju.
Kroz različite činove policije i dvije generacije sudija, oličenja sistema zakona i pravde satirično/ pesimistički je naslikana realnost savremenog društva aktuelnija nego ikada – najsuroviji zločini ostaju nekažnjeni zato što su advokati branioci napravili karijere provlačeći se kroz rupe u zakonu. Policija ostaje svezanih ruku nemoćna pred surovim zločinima a gorak ukus osjećaju oni koje sistem treba da zaštiti.
Napeta drama u sudnici inspirisana stvarnom oslobađajućom presudom za očigledno krivom zlikovca zbog neprikladno prikupljenih dokaza koja pokreće pitanje jednakosti zakona i pravde, i da li je dovoljno na svoju ruku djelovati kada sistem neminovno zakaže. Michael Douglas sa starijim kolegom Hal Holbrookom predvodi glumačku ekipu koju dopunjuje i sjajni Yaphet Cotto. Reditelj Peter Hyams perfektno stvara svijet u kojem je brutalnost prikazana bez ikakvog uljepšavanja i ružičastih naočara, a tračak nade u promjene ostaje jer u svakom trulom sistemu postoje savjesni pojedinci željnih da ga dosledno poštuju za dobrobit društva.
Naziv ‘Star Chamber’ potiče od kontroverznog engleskog suda osnovanog 1487. koji je presjedavao sve do 1641. Na plafonu sudnice gdje su presjedavali su se nalazile zlatne zvijezde a sud je funkcionisao za sprovođenje pravde kada bi svi ostali sudovi iz nekoga razloga zakazali.
Tokom 70ih je bio popularan podžanr home invasion koji je pokrenuo još jednu aktuelnu temu: kako se odbraniti od nasilja kada su i predstavnicima zakona vezane ruke. Čitav bum filmova uslijedio ranih 80ih u kojima se ljudi organizuju u paravojne grupe i svojevoljno sprovode pravdu nad bahatim zločincima.
-
Piaffe (2022)
Surealne fantazije sa dramskim elementima duguju popularnost festivalima koji im ustupaju dragocjeni prostor za prikazivanje originalnih atipičnih tematika. Velika rediteljska imena kao što su Roy Anderson, Yorgos Lanthimos su otvorili sebi vrata holivudskih studija upravo takvim projektima a mladim stvaraocima olakšali proces ekspresije i lične kreacije ostajući izvan normi.
Igrani prvijenac njemačke rediteljke Ann Oren upravo je drama o povučenoj i nekomunikativnoj djevojci Evi koja preuzima posao starijeg brata koji je doživio nervni slom. Snimanje zvuka za reklame je kompleksan proces koji brzo počinje da obuzima nesnađenu djevojku do te mjere da se poistovjećuje sa snimkom da bi što bolje pronikla u srž zvuka. Djevojka stavlja sebi uzde i počinje da joj raste rep gdje vidimo rediteljkin oštro kritički stav ka visoko perfekcionističkim standardnima filmske i tv industrije, kao i labilnost i neuračunljivost filmskih radnika zatrpanih rokovima.
Dr. Novak je botaničar opsjednut slajdovima biljaka i pomaže djevojci da osvijesti svoju seksualnost kroz afirmaciju i uslišavanje seksualnih fantazija. Poznavanje biljaka mu pomaže da shvati i energizuje uvrnuti djevojčin fetiš poistovjećivanja sa četvoronožnom životinjom.
Naslov film ukazuje na francusku riječ “piaffe” koja potiče iz francuskog jezika i odnosi se na određeni element u dresurnom jahanju konja. Piaffe je kontrolisani, izuzetno ritmički povišeni korak konja, gdje životinja diže i spušta svoje prednje noge dok stoji na mjestu ili se kreće naprijed vrlo malim koracima. Ovo je vrlo elegantan i zahtjevan pokret koji demonstrira visok nivo treninga i poslušnosti životinje i jedan od elemenata koji čini dresurno jahanje fascinantnim i estetski privlačnim.
Konj je je simbol slobode, snage i povezanosti sa prirodom, oličenje sve onoga što Eva nije u stvarnosti. Preuzela je bratov identitet i uklopila se u svijet gdje i najmanja greška znači propast i propuštenu priliku. Otrežnjenje dolazi kada transrodni brat dobije dozvolu da napusti psihijatrijsku kliniku i poželi da se vrati svome stalnom poslu. Krhki svijet koji je kreirala se ruši i Zara joj brije rep u pesimističnom, gotovo (de)(re)presivnom kraju.
Kompozicija i impresivna kinematografija su u prvom planu dok fabule gotovo i da nema što može zasmetati ljubiteljima čvrsto strukturisanih priča i linearnih filmskih zapleta. Nelinearnost i i eksperimentalizam služe da naglase uvrnuti eroticizam koji opija uz slikovite lokacije botaničke bašte, studija za snimanje zvuka i dijaskopa sa slajdovima. Emocinalno, umjetnički bogato, vizuelno impresivno putovanje ima učinkovitiji efekat nego konkretna fabula i ostavlja zahvalnog gledaoca da dugo razmišlja o nadrealnim slikama koje ostaju urezane u sjećanju.
Introvertna Eva (briljantna Simone Bucio) se nigdje ne uklapa u spoljnem svijetu a radni prostor majstora zvuka otvara joj vrata percepcije i kroz identitetsko osvješćenje u tijelu drugoga (paradoksalno je da je došla do sebe preuzevši bratov život) po prvi put sebe posmatra kao pravu osobu i konačno postaje funkcionalni član društva uprkos svojoj seksualnoj ‘falinki’. Rediteljka unosi i svoj prepoznatljiv pečat, razbija razlike između biljaka, životinja i ljudi preispitujući poziciju u ekosistema čovjeka uronjenog u digitalni svijet.
-
Eastern Plays (2009)
Zemlje sovjetskog bloka i/ili komunističkog uređenja jednako prolaze kroz mukotrpan tranzicioni proces ka zapadnim vrijednostima i svugdje su problemi isti: korumpirani političari, siromaštvo, porast kriminala, ubrzan rast građevinske industrije i privatizacija nam nisu nepoznanica upravo zato što smo i mi istom sosu od raspada zajedničke države. Nagli upliv svega što je bilo blokirano gvozdenom zavjesom se pokazuje kao previše za do tada potisnutu slobodnu misao mladih individua. Sa posljedicama prevelikih sloboda se suočavaju i dva junaka spojena porodičnom vezom u čiji svijet smo zavirili i iz prve ruke doživjeli život na ulicama bugarske metropole.
Pratimo Itsa, starijeg školovanog umjetnika koji u zanatskoj radionici zarađuje za stan i alkohol dok čeka metadonsku terapiju. Iako Itso ima djevojku nije u srećnoj vezi jer ne obraća puno pažnje na nju a svaku priliku koristi da joj stavi do znanja da je nebitna u njegovom životu. Ravnodušnost talentovanog neostvarenog umjetnika proizilazi kao nus pojava snažne terapije za odvikavanje od droga a nesređeni momak ima problem da pronađe ono što će da ga razdrma i pokrene na djelovanje.
Mlađi Georgi dane provodi sa bandom ekstremnih desničara – neo nacista jer koristi svaku priliku da je van kuće daleko od svoga oca i mlađe maćehe. Mladić pokušava da stekne reputaciju među delikventima tako što fizički napadaju turiste iz Turske i praveći huliganske ispade za interese prevrtljivih političara. Itso spašava jadnu djevojku Isil i njene roditelje od težih batina i tu razmjenjuju pogled kada se priče glavnih junaka prepliću otkrivaju njihovu krvnu povezanost. Dvoje braće je rastavio život i majkin odlazak od kuće; zajedno provode vrijeme gledajući kako im se grad mijenja na oči dok oni pokušavaju da opstanu na njegovom opasnom pločniku prepunom zamki i iskušenja.
Veza sa turistkinjom Isil je ono što treba depresivnom liječenom narkomanu jer ga izmješta iz zone komfora pa čak uz jezičku barijeru ne može da porekne privlačnost koju osjeća prema djevojci. Predrasude i uzak pogled na svijet, međutim, još jednom odnose pobjedu kada roditelji zabrane djeci da se gleda sa ‘tim Bugarima’. Svako je rasista u ovom svijetu prepunom uzajamne netrepeljivosti a visoku cijenu plaćaju mlade generacije. Dokle god postoji iskra volje za borbom i vjerom u bolje sjutra postoji i nada za izlazak na pravi put u Dolini Sijenki. Sva bezpomoćnost pod teretom sistema najbolje je oslikana u sceni gdje Itso otvara dušu svom psihijatru koji nema ništa da mu ponudi kao odgovor na duboka filozofska promišljanja do kojih doktorov um još nije ni dosegao.
Reditelj Kamen Kalev bio je inspirisan životom svog prijatelja Itsa pa je njegovu priču pretvorio u egzistencijalnu drama koja je prepuna socijalnog realizma i težine svijeta u kojem se treba izboriti za svoj jedinstveni doprinos. Mladi nesrećni umjetnik je, nažalost, umro prije premijere filma od prekomjerne doze tako da se nad optimističnim rediteljivim krajem nadvila sijenke tragedije. Neko ima sreće da se iščupa iz kandži društvenih prilika a neko živ splamti od želje za boljitkom. Iskrenost bola i čistota umjetničkog izraza tragično stradalog glavnog junaka umnogostručuje rediteljeve napore i poentu koju je želio da pokaže – Itso je genije, dijamant u blatu ali nije jedini na džinovskom igralištu zvanom Nerazvijeni Istok.
-
After Yang (2021)
Bračni par pronalazi sve manje vremena koje provode zajedno, a to najbolje osjeća i njihova usvojena ćerka Mika. Za Miku koja je kineskog porijekla nabavili su technosapiena Yanga – biće sa vještačkom inteligencijom koje služi da pomogne djevojčici prilikom odrastanja i da prihvati svoje azijsko nasleđe. Kvar na androidu dovodi do njegovog potpunog gašenja što djevojčicu čini očajnom i glava porodice Jake pokušava da popravi porodičnog asistenta koji ima toliku razvijenu svijet da ga posmatraju kao punopravnog člana porodice. Nije problem ponovo pronaći novog asistenta ako bi direktno ponijeli stari model u fabriku; međutim, tamo bi mu reciklirali djelove i obrisali sjećanja i od drage osobe napravili novog androida koji nije njihova porodica.
Jake luta kroz svijet majstora da bi pokušao da popravi Yanga ali svaki njegov trud je bezuspješan. Nezakonito je petljati oko memorije tih robota ali uprkos tome jedan od inžinjera dolazi do memorijske kartice sa Yangovim sjećanjima. Uz pomoć ljubazne naučnice koja je posvetila život izučavanju vještačke inteligencije Jake ima pristup slikama iz glave trajno pokvarenog robota. U sjećanjima vidi nepoznatu djevojku pa počinje da preispituje svijest ovog androida. Sjećanja su lična i odišu najčistijim osjećanjima iako roboti naravno, nisu programirani da išta osjećaju.
Lični problemi koje među sobom imaju supružnici nikada ne dovode u pitanje čistotu osjećanja prema Yangu – On je njihova porodica i to se ne spori ni u jednom trenutku. Preživljavajući njegove uspomene i sami se prisjećaju divnih trenutaka sa voljenom osobom, tako da priča o kvaru robota postaje analiza smrtnosti i pogleda na prolaznost života. Osjećaje koje ljudi tako sebično smatraju karakterističnim samo za sebe mogu da posjeduju i mašina stvorene za učenje. Tehno-genetski inženjering je neistražena teritorija i za one koji se bave njegovim izučavanjem pa ne iznenađuju nova otkrića do kojih dovodi lična porodična tragedija.
Misaoni proces je toliko prirodna stvar androidu da ne preispituje svoju egzistenciju nego svrsishodnost svojih saznanja. Razgovor o filozofiji čaja u kojem mu Jake pojašnjava svoju strast ka biljnom napitku predstavlja ultimativno vezivanje među osobama kroz filozofski pogled na svijet. Percepcija trenutka je jednako intimna i subjektivna kao i sila gubitka člana porodice koja razori unutrašnji svijet pojedinca. Kroz lijepa sjećanja drage osobe nastavljaju da žive a Yangova memorija omogućava članovima porodice da se oproste sa njim i pomire sa neizmjernim gubitkom.
Sjećanja su pohranjena u virtuelnom prostoru nalik na univerzum i svitkaju u tami poput zvijezda na vedrom nebu. U jednom od njih Jake pronalazi pjesmu sa koncerta na koji je Yang bio a da on to nije znao i to je upravo numera izmišljenog benda iz All About Lily Chou u kojem je naglasak na postojanju zvuka u etru koji nas povezuje i ispunjava. Upravo u trenucima prelistavanja snimljenih video zapisa iz svijesti robota junak se poistovjećuje sa njim uz sveprisutni osjećaj zahvalnosti zbog ukazane prilike da zajednički provedu malobrojne trenutke u ovom svijetu.
Naslov crpi inspiraciju iz istoimene priče objavljene u Children of the New World, zbirci kratkih naučnofantastičnih priča Alexander Weinsteina, što ne sprječava reditelja da kreativno odstupi od priče o gubitku i netrepeljivosti prema drugim rasama, androidima i klonovima. Snažni pečat reditelja se najbolje osjeća kroz povezivanje filmskih svjetova kada junak objašnjava fasciniranost ispijanjem čajeva prepričavajući All in This Tea još potvrdu snažne uzajamne privlačnosti spiritualnih kinematografskih univerzuma. Prikazana budućnost dokazuje nesporni tehnološki napredak nauštrb gubitka ljudskosti a osjećanja pojedinca jedini konci koji predstavljaju vezu sa znanom civilizacijom.
-
The Fan (1981) / The Seduction (1982)
Obožavalac Douglas Breene (Michael Biehn) nezadravo je opsjednut filmskom divom Sally Ross (Lauren Bacall). Gotovo ritualistički na mašini kuca poruke za glumicu u kojima joj izjavljuje ljubav i želi joj sve najljepše u životu. Na ljutnju ga podstiče glumicina sekretarica koja mu, prema njegovim standardima šturo odgovora obzirom da je on gospođin ‘pravi’ prijatelj.
Paralelno sa opsjednutim fanom iz naslova upoznajemo i Sally Ross, usamljenu glumicu na zalasku karijere koja se bori za svaku ulogu. Nedostaje joj bivši suprug Jake (James Garner) koji je nastavio život i pronašao mlađu djevojku Heidi. Diva je svjesna prolaznosti vremena i utjehu pronalazi u karijeri, debitovavši u poznim godinama u brodvejskom mjuziklu. Ne pokazuje interesovanje za upozorenja o nastranom čudaku koji je zasipa pismima sve dok Douglas ne pređe u djelovanje i napadne, po njegovom mišljenju, nadmenu asistentkinju Belle.
Sally počinje da osjeća pritisak a Douglas odlazi u sve mračnije nivoe podsvijesti i čini nekoliko lucidno promišljenih zločina, među kojima je i legendarna scena sa britvom u bazenu. Inspektor Raphael pruža joj slabu utjehu i zaštitu koju lako eskivira nakon očekivanog sloma od velikog pritiska.
Proračunati manijak nejasnog motiva simula svoje ubistvo da bi djelovao nakon željno iščekivane premijere mjuzikla u kojem diva briljira, a na kraju se hrabro suprostavlja napasniku i oduzima mu život.
Jednostavna radnja i igra mačke i miša između progonitelja, opsjednutog fana i poznate ličnosti učinkovito je realizovana kroz tehnički perfektno koordinisanu režiju i napetim iščekivanjem sudara dva svijeta koja paralelno posmatramo do preklapanja sa tragičnim ishodom. Za nevjerovatan ambijentalni zvuk u filmu zadužen je Pino Donnagio što je još jedna od sličnosti sa De Palminim ostvarenjima Dressed To Kill, Body Double, Blow Out, inspirisanih italijanskom estetikom 70-ih, stilizovanih krimi trilera sa zlostavljanim heroinama u centralnoj ulozi.
Rastrzana između potrebe za zaštitom i samostalnošću Lauren Bacall briljira kao prava diva, što i jeste u stvarnosti, i kroz nju se upoznajemo sa tmurnom stranom glamura, gdje je ljepota prolazna stvar i potrošna roba kao bilo koji drugi proizvod. Glumica se žalila da joj je bilo neprijatno i iscrpljujuće snimanje scena u kojima je ludak proganja. Douglasova ludost nikada ne dobija racionalno objašnjenje ali je Michael Biehnu pošlo za rukom da vjerno dočarava očajnika opsjednutog omiljenom poznatom ličnosti. U kratkom pojavljivanju Douglasove sestre otkrivamo da je još kao dječak imao sklonosti ka pretjeranoj fantaziji, da su roditelji zabrinuti za njega, ali u univerzumu koji je kreirao ima mjesta samo za njegovu opsesiju, primadonu Ross. Neuspjeh efektnog psihološkog neo noir trilera među kritičarima nadomjestio je legendarni status koji je naslov dostigao među obožavaocima žanra.
Još jedan film koji se nije proslavio na bioskopskim blagajnama i među kritikom a dostigao je kultni status među ljubiteljima sedme umjetnosti je triler sa erotskim elementima The Seduction Davida Schmoelera. Za razliku od The Fan gdje je javna junakinja u poznim godinama predmet opsesije nastranog ludaka je mlada i seksipilna plavuša Jamie i erotski elementi su znatno zastupljeniji nego u The Fan-u.
David Schmoeler je nakon debitantskog ostvarenja Tourist Trap, legendarnog horora nezavisne produkcije sa radnjom smještenom u ruralnoj Americi odlučio da se oproba u potpuno drugom žanru za koji je potpisao i scenario i režiju, a za muziku je bio zadužen fenomenalni kompozitor Lalo Schifrin.
U raskošu bogatih naselja Los Anđelesa fotograf Derek posmatra Jamie kroz moćni objektiv. Njegova pasija prerasta u uznemirivanje telefonskim pozivima koji vode do brzog susreta sa svojom omiljenom javnom ličnosti. Brandon, novinar i zaštitnički nastrojeni momak od Jamie u poslednjem trenutku interveniše i spašava je od sve napadnijeg prestupnika ali to ga ne sprječava da kontaktira njenu najbolju prijateljicu i moli za priliku da pojasni nesporazum.
Derek je fizički normalan mladić u kojeg je zaljubljena koleginica Jamie sa kojom radi u fotoradnji, a za kojim uzdišu i djevojke iz TV stanice koje se pojavljuju kao statistkinje dok je on zaslijepljen ljubavlju koja misli da zaslužuje da mu se vrati i lukavo, u stopu nastavlja da prati i psihički uznemirava junakinju koja do samog kraja odbija da odgovori nasiljem na njegovu nasrtljivost. Neočekivani krvavi obrt u priči u žrtvi šok efektom drma iz sna Jamie, pokreće u njoj gnijev i prelazi u napad u borbi za goli život. U uzbudljivom kraju uz više promjena ravnoteže moći izlazi kao pobjednica ali tek nakon što je pristala da zaigra po manijakovim pravilima.
Vizuelno impresivne enterijere i raskoš kalifornijskih vila savršeno dočarao direktor fotografije Mac Ahlberg. Ugroženost manijakovim ponašanjem i narušena bezbjednost javne ličnost kao i osjećaj bespomoćnosti i nezaštićenosti vrhunski je dočarao glumac u ulozi jezivog Dereka a Jamie je na visini zadatka u ulozi ugroženog seks simbola. Tek kada svoj seksipil pretvori u oružje uspijeva da savlada upornog i nastrljivog obožavaoca. Ovo je ujedno i prvi igrani film (jedini u kojem se razgolitila) gdje glavnu ulogu igra Morgan Fairchild, do tada popularnu iz serije Flamingo Road.
Jezive scene u kojima grabljivica vrijeba svoju žrtvu vješto su snimane iz subjektivnog ugla manijaka a napetost dostiže vrhunac kada iz ormara posmatra djevojku, predmet obožavanja kako se opušta u kadi.
Jasne društvene kritike kroz monologe psihijatrice i policajca podvlače nemoć sistema i pravnog poretka naspram psihičkih poremećaja i kriminalom uopšteno a kamoli ‘običnim’ manijačenjem sa nizom nekažnjivih i teško dokazivih prekršaja.
-
Perfect Days (2023)
Svitanje u Zemlji izlazećeg sunca i zvuk metle čistača ulice koji najavljuje novi dan bude glavnog junaka Hirayamu. Kombijem odlazi na posao obasjan sunčevim zracima i zvucima kaseta iz 70ih i 80ih i, prema izrazu lica, reklo bi se da je zadovoljan sobom. Radnik čistoće zadužen za higijenu toaleta svoj posao shvata ozbiljno i sa mikrosopskom pedantošću obavlja prljavi i nezahvalni posao ne obraćajući mnogo pažnju na pričljivog, aljkavog mlađega kolegu.
Svaki dan u Hirayaminom životu je jedan nalik drugome; Mali rituali u kojima očigledno uživa kompletiraju njegov skromni, gotovo isposnički život; Vožnja biciklom, hobi fotografija aparatom sa filmom, upotreba javnog kupatila i posjeta par restorana predstavljaju najveći užitak u njegovom životu, uz dobru knjigu pred spavanje i muziku sa kaseta, naravno. Monohromni snovi koje sanja su nepovezani, sastavljeni od silueta i označavaju junakovo premišljanje i prelaze između gotovo preslikanih dana. On jednostavno ima osjećaj za užitak, svjestan je da nema većeg zadovoljstva od časno obavljenog posla, uz ostatak dana ispunjenog sadržajima kojima stimuliše intelekt.
Mnogi od nas bi sa određenim prezirom gledali na čovjeka koji se bavi ovakvim poslom, nesvjesni da pred sobom imamo genija koji je u potpunoj harmoniji sam sa sobom. Iako usamljen to bira kao stil života nikome ne namećući svoje sitne, zlatne rituale. Lični stvaralački pečat velikog njemačkog reditelja je prepoznatljiv u mnogim detaljima koje će njegovi obožavaoci primijetiti. U svom najpoznatijem filmu sluškinja savjetuje Harry Dean Stantonovog lika da sa ponosom drži glavu uvis, visoko uzdignutu ka nebu a to je upravo način na koji vedri, skromni samotnjak Hirayama započinje svaki svoj dan.
Satisfakcija iz muzike njegove mladosti se prenosi i na epizodne likove koji prolaze kroz njegov život, a oni mu omogućuju da se uvjeri u ispravnost svojih izbora i potvrda savršene harmonije sopstveno iskreiranog mikrouniverzuma. Zdravlje u njegovim godinama je najveći luksuz a nagovještaj ljubavi sa simpatičnom vlasnicom restorana ostavlja mogućnost za romansu kojoj se može radovati. Samoća je lični izbor – ukoliko ne naučimo da volimo sebe, nikada ne možemo ni voljeti druge i svijet oko nas. Intimna veza sa krošnjama drveća pokazuje Hirayamino vješto oko za lijepim, ovjekovječavanjem sadašnjih trenutaka upije ambijent u sebe sjedinjujući se sa njim.
Emotivnu priču o radniku javne čistoće koji u slobodno vrijeme izučava Faulknera, Naismith i japansku esejistkinju mogla je da iznese samo glumačka veličina azijskog filma Koji Yakusho. Savršeni dani iz naslova, kao i u depresivnoj Lou Reedovoj numeri koja je poslužila kao inspiracija ne postoje, i život je prepun izazova i prepreka koje treba savladati. Nekada je u tome lakše uspjeti a često pouzdana ili oprobani mehanizam za suočavanje sa izazovima zna da iznevjeri i najstabilnijeg pojedinca. Najveći izazov koji ujedno daje i velike nagrade leži u tome da nakon svakog pada treba ustati i nastaviti dalje, još odlučnije tražiti ljepotu u malim stvarima, odnosno u sadašnjem trenutku. Jer ko zna šta nas čeka iza ugla sledećeg jutra?
-
Drak sa vracia aka Dragon’s Return (1968)
Novi talas u kinematografiji značio je i nove, popularne teme među stvaraocima koje su obrađivane u filmovima dok je žanr cvjetao i doživljavao svoj vrhunac 60. godina XX vijeka. Čehoslovačka škola filma je visoko cijenjena u kinematografiji, a film slovačkog reditelja Eduarda Grečnera predstavlja ekranizaciju romana Dobrosava Chrobaka. Slovenska književnost toga vremena je obilovala socijalnim motivima i junaci su često smještani u ruralnoj sredini zato što se smatralo da pravi čovjek živi na selu i suočava se sa izazovima koji mu tamošnji život donosi.
Drak je čovjek sa povezom preko oka kojeg prati zlokobna glasina u selu smještenom u zadiviljujućem seoskom planinskom krajoliku. Pronosi se glas da se Drak vratio a sa njime praznovjerni seljani najavljuju crne dane. Ali to je, kako kažu, Šimonov problem. U cijeloj priči se u centru nalazi žena, kojoj ni ne saznajemo ime do pred sam kraj, jer ipak, ovo je obračun između dva muškarca.
Kroz divna impresionistička prisjećanja (lica junaka u kadru su zumirana dok je sve oko njih zatamnjeno) sklapamo djeliće mozaika: Drak je umjetnik koji od gline, svojim prstima stvara divna umjetnička djela. Živi srećno oženjen sa ženom koju voli ali ostali seljani ne mogu da se pomire sa njegovim stilom života i različitošću koja među njima vlada. U gladi i nemaštini jedino razmišlja o umjetnosti i razjarena masa iskaljuje svoj bijes jer umjesto džakova brašna na njegovom imanju otimaju suvu glinu, oslepljuju ga, a onda i prijavljuju vlastima koje ga odvode na izdržavanje kazne. Sve je izgubio u sekundi, uključujući i svoje ime i prezime dok odjekuje tihi žamor: ‘Ne daj Bože da se ponovi vrati’.
Nova sušna godina je pred siromašnim ljudima (opet kad se Drak vratio u njihove živote) a jedinu nadu im predstavlja upravo izvor njihovih nedaća: Drak se nudi da prevede grla goveda sa bilo kojim dobrovoljcem kroz klanac, daleko od požara kojima je stoka ugrožena. Predsjednik mjesne zajednice naređuje Šimonu da pođe zajedno sa čovjekom kojem je oteo ženu. Zauzvrat jedino želi da mu dozvole da vadi glinu i živi u miru. Tragičan ishod je neizbježna realnost za gotovo mitološkog junaka iz grčke tragedije osuđen da strada od ruke onih kojima treba da pomogne. Ispunio je cilj, ali još jednom je platio cijenu ljudske zablude i primitivizma.
Upotreba zvuka je od ogromne važnosti. Svaki šum, religijsko pojanje, aritmična jazz improvizacija, pojačani šapat glasova služe za oslikavanje unutrašnjeg stanja. Kretanje kamere je besprokorno tečno i tehnički perfektno, gdje se dokumentarni snimci prekrasnih predjela smjenjuju sa promišljanjima junaka i seoskim enterijerima a statični kadrovi se smjenjuju sa okretanjem oko svoje ose vjerno dočaravajući život daleko od tragova civilizacije.
Iako je u centru sukoba žena nema nikakvo pravo glasa i njena osjećanja su potpuno zanemarena kao u svakoj pravoj ruralnoj patrijarhalnoj zajednici. Ona je predmet trgovine i ne smije da žali za suprugom kojeg je voljela, a ne može ni da voli drugog čovjeka koji joj se našao u usamljenim trenucima.
Mentalitet rulje je suprotan društvenom stanju svih slovenskih zemalja, jer su se komunizam, socijalizam i društveno jedinstvo smatrali pravičnim stilom života. To, međutim ne sprječava reditelja da unutarnjim sukobom i svog junaka kritikuje jednoumlje i kolektivnu zatucanost. Šimon puca pod teretom sredine iako pokazuje znake čovječnosti kada poštedi život svom neprijatelju ali je Drak pravi heroj jer, uprkos svemu. pokušava da u srcu nađe oprost za slabosti i niske pobude ljudi iz njegovog okruženja.
-
The Iron Claw (2023)
Fenomen popularnosti profesionalnog rvanja i šarenolikih junaka ringa kod nas poznatijih kao ‘kečera’ je teško razumljiv onome ko ne poznaje američku kulturu. Druga polovina XX vijeka je rezervisana za ekspanziju unaprijed pripremljenih, komplikovano koreografisanih, fizički zahtjevnih borbi. Ovi moderni gladijatori, oskudno ogrnuti spandexom, tj njihovi identiteti za pozornicu postajali su ljubimci široke mase opsjednutih obožavaoca a mnogi od njih su svjesno prihvatali i uživali u ulogama negativca.
Jedan od njih bio je Jack Adkisson koji je promijenio ime u Fritz von Erich i prisvojio ulogu zlobnog naciste u ringu, što mu je donijelo šampionski pojas a zahvaljujući svojoj reputaciji počeo je uspješno da radi kao promoter i organizator borbi u kojima su glavni junaci njegovi sinovi. Sinovi Kevin, Kerry, David i Michael su cijelog života slušali o tome kako u svemu trebaju biti naj, da moraju postati svjetski šampioni u rvanju i da sve u životu moraju sve podrediti očevim naredbama i nemilosrdnom sistemu rangiranja djece po važnosti.
Vješti biznismen Fritz je promijenio narativ – odbacio je nacistički lik iz svoje karijere svojim dječacima izgradio imidž dobrih, prizemljenih momaka različitih osoba, drugim riječima prave američke familije sa kojim svaki uzorni Amerikanac može da se poistovjeti. Nejaka pleća mladih momaka odgojenih da budu zavisni od svojih staratelja počinju da pucaju pod teretom očeve želje za trofejima. Prepoznatljivi zahvat čelične kandže prenio je svojoj djeci i u njima ih čvrsto drži dok ne iscijedi iz njih svu životnu esenciju i jedan, po jedan, tragično skončaju svoje kratke živote.
Pojas svjetskog prvaka je ono što se mora po bilo kojoj cijeni ostvariti. Odluke o njihovim životima donosi bez konsultacije sa njima a sve probleme koje imaju trebaju međusobno da riješe a sve to dolazi na prećutno odobrenje majke. Tragedija uvijena u kletvu prezimena Von Erich je toliko žalosna da je scenarista reditelj Sean Durkin odstranio neke detalje iz biografije porodice (jedan brat je potpuno odstanjen iz priče jer doživi sličnu sudbinu kao i Michael) koji bi skrenuli pažnju sa teme koje je želio da se dotakne.
Toksična muževna energija proračunatog patrijarha porodice, koliko god dominirala fabulom nikada nije centralni motiv priče. Momci uživaju dok provode vrijeme zajedno iako se nalaze u čvrstom očevom stisku. Generacijska trauma koju im prenosi otac dolazi iz neznanja i naslijeđenog lošeg šablona. Kevin, jedini preživjeli član klana Von Erich, smatra da je njihov otac radio najbolje što je umio jer vrijeme u kojem je živio je zahtijevalo oštrije metode odgoja pa je čeličio svoju djecu iz najbolje namjere. Osnova Fritzovog učenja je da treba ostati na nogama i nastaviti sa borbom i u najtežim trenucima i to je lekcija koju na najteži mogući način saznaje najstari brat jer želja za samoodržavanjem koju je probudio njihov otac.
Dvostruki aršini i licimjernost Holivuda raskrinkani su kroz primjer upravo ovog ostvarenja. Dok sa zgražavanjem posmatramo Fritza kako svoje sinove gura u propast zarad ličnog zadovoljstva Richard Williams u King Richard radi isto, i biva nagrađen oskarom pa nam se servira istinita priča, melodramatična limunada o uspjehu frustriranog matorca kroz sopstvene ćerke.
U Durkinovom ostvarenju nema ni zrna patetike i preuveličanih emocija – sve je koncizno prikazano i ni u jednom trenutku ne dovodimo u pitanje nesreću jadnih momaka koji su na svojoj grbači nosili breme manijakalno ambicioznog oca. Majkina reakcija dolazi sa zakašnjenjem ali je neizbježna kao otežnjenje za Fritza koji pravično ostaje sam zamišljenog pogleda.
Koreografije borbi, razvoj rvačkih asocijacija i popularizacija na TVu zabavna je i za one koji nisu ljubitelji bizarnog sporta. Zac Efron pokazuje svoj glumački talenat u zahtjevnoj ulozi nabildovanog Kevina a na rediteljev nagovor cijeli film se suzdržavao od plakanja za nesrećno stradalom braćom da bi sve oslobodio u završnoj sceni prepunoj emocinalnog naboja koja ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Preminula braća konačno pronalaze predah na drvenom rječnom splavu u sopstvenoj viziji raja, što se u ovoj tužnoj porodičnoj priči može smatrati srećnim krajem.
-
Coming Home (1978)
Jedan od najprepoznatljivijih stvaraoca originalnog američkog filma 70ih je Hal Ashby i njegovi filmovi, liberalnih pogleda sa oštrom političkom i društvenom kritikom su prihvaćeni od strane kritičara i obožavaoce i svaki od naslova iz umjetnički najplodonosnije hollywoodske dekade dostigao je kultni status, a kao najzrelije i najkompletnije ostvarenje izdvaja se antiratni klasik Coming Home.
U bolnici veterana upoznajemo paraplegičara Luke Martina (legendarni Jon Voight koji je za potrebe uloge slušao priče stvarnih veterana i iz poštovanja prema improvizuje i ne izgovara svoj tekst po scenariju. Na drugoj strani se upoznajemo sa Bobom (Bruce Dern), ambicioznim činovnikom spremnim da zaradi svoje unapređenje u pravoj borbi. Razumijevanje supruge Sally (Jane Fonda) je najviše na šta može da računa ambiciozni uštogljeni vojnik. Sally postaje prijateljica sa Vi (Penelope Milford), ženom od kolege iz vojske i uz njenu podršku se opredjeljuje da volontira u bolnici za ranjenike i vojnike sa invaliditetom. Sally se sjeća Lukea iz srednje škole i postepeno počinje da se razvija odnos pun poštovanja koji kasnije prerasta u istinsku ljubav.
Sally obavlja dužnost supruge bespogovorno i odlazi u Hong Kong da ugrabi muževih par dana odsustva. Rat je promijenio i Boba imeđu njima se potpuno hladi odnos jer je udaljenost i usamljenost pokazala Sally koliko su zapravo različiti. Iskrena ljubav između problematičnog veterana sa invadliditetom joj daje novi smisao života i osjeća se voljeno.
Nepravde nad veteranima i loš tretman na koji nailaze nakon nepovratno uništenih života surovostima rata su centralna tema i otvorena kritika sukoba koji je uništio desetina hiljada mladih života. Luke je snažan, jake volje, ne predaje se i iz ljubavi prema Sally crpi snagu da nastavi dalje. Kada drugar iz bolnice i brat od Vi – Billy tragično strada vezuje se za ogradu kasarne da ne bi novi vojnici uzaludno ginuli u izgubljenom ratu.
Kroz ljubavni trougao koji se napravi između Lukea, Sally i Boba ukazuje se prilika za prikaz konzervativnog gledišta ambicioznog vojnika Boba; Sally koja je neupitno slušala ne dovodeći tuđe odluke u pitanje i čovjeka koji želi da se užasi rata koje je osjetio na svojoj koži ne ponove ni jednom drugom mladom vojniku. Bobovo mišljenje o ratu se promijeni kada dobije nezasluženu nagradu i odsustvo zbog toga što se slučajno samoranio, a i na terenu su uvjerio u životinjsku svirepost svojih vojnika nad mrtvim neprijateljem. Luke razumije sa čim se nosi traumatizovani saborac i uspijeva da ga umiri u napetoj završnoj sceni. Iako priča završava bez uobičajenog zaključka ili srećnog kraja junaci uspijevaju da nastave sa svojim životima. Sally nikada nije imala namjeru da prevari supruga iz hira dok se istinski nije zaljubila u Lukea. Scena seksa je prva u kojoj se eksplicitno prikazuje odnos osobe sa invaliditetom, dok je Jane Fondu u senzualnoj sceni zamijenila dublerka.
Glumački ansambl nagrađen je oskarom za glavnu mušku i žensku ulogu a dobitnik je nagrade i za najbolji scenario, a i drugi je nominovani film iz 1978 koji govori o vijetnamskom ratu (Pobjednik i neponovljivo jedinstveni Ciminov Deer Hunter). Soundrack je savršeno ukopljen pa slušamo sve legendarne izvođače 60.: Beatles, Rolling Stones, Jimmy Hendricks, Jefferson Airplane, Buffalo Springfield, Bob Dylan, Richie Havens… Coming Home predstavlja jedan od najznačajnijih antiratnih filmova uz Deer Hunter, Johnny Got His Gun, Jacob’s Ladder.
-
The Night House (2020)
Predvodnik pokreta mladih horor stvaratelja David Bruckner je za sobom imao nekoliko uspješnih antologija: The Signal, VHS i Southbound, što mu otvara vrata da u snimi sopstvenu viziju nordijskog folk horora u prvijencu The Ritual (2017). Uspjeh drugog samostalnog naslova talentovanog reditelja ogleda se u dobro odmjerenoj mješavini realnog i fiktivnog horora: tragični gubitak životnog saputnika fakultetsku profesoricu Beth ostavlja u potpunom mraku. Owenovo samoubistvo uz nerazgovjetno oproštajno pismo je sve što je ostalo nakon veze koja je trajala skoro dvije decenije. U potrazi za odgovorima junakinja se suočava sa teretom samoće, boli, razočarenja i ljutnje sve pomiješano u haotičnom koktelu emocija nabijenom nepodnošljivom tenzijom.
Saznanja do kojih dolaze dijametralno (ha!) su suprotna od njene percepcije supruga. Slike drugih žena nalik njoj u mobilnom telefonu bude sumnju u preljubu a zamagljeno rezonovanje od boli i alkohola joj odmaže da stvari sagleda racionalno. Kada se svemu pridodaju okultne knjige koje pronađe među suprotnim stvarima a i činjenica da je ostala u istoj kući u kojoj je sve tako živo podsjeća na njihov zajednički život gubitak razuma zvuči potpuno realistično.
Što dublje kopa u prošlost svoga supruga to su saznanja do kojih dolazi poražavajuća ali junakinja u dubini duše osjeća da ima nešto više od onoga što se prikazuje na površini. Suprug arhitekta je, kao i ona, uvijek bio centriran u razumu, ali spisi koje pronalazi koji govore o paralelnoj dimenziji. Zvuci čudnog dozivanja koje čuje kasno u noć ionako rastrzanoj Beth dodatno uzdrmavaju slabašno samopouzdanje i urušavaju sistem vrijednosti .
Koleginica Claire joj je prava prijateljica a komšija udovac Mel (Vondie Curtis-Hall) je željan da se nađe mladoj djevojci koja mu je pomogla da preboli svoj gubitak supruge. Pitoreskna kuća kraj jezera sa privatnim pristaništem za brod pretvara se u lični pakao kada Beth shvati da smrt njenog supruga nije uzaludna, a povezana je sa njenim bliskim iskustvom sa smrti kada je bila tinejdžerka. (Carnival of Souls anyone?)
Atmosfera uspostavljena žaljenjem za voljenom osobom je dovoljno jeziva postavka psihološke drame u režiji Davida Brucknera, a suptilno pridodati natprirodni elementi pretvaraju sumnjičavu suprugu u psihološku tempiranu bombu koja je svakog časa spremna da eksplodira. Natprirordni element je toliko minimalistički naglašen da utjeruje jezu u kosti dok se pitamo da li je sve plod bujne mašte glavne junakinje ili se iza prerane smrti njenog supruga krije nešto neopipljivo zlokobno. Tragovi vode Beth ka tajnom životu supruga prepunom ljubavnica za koje nije ni znala ali, nažalost po nju, istina nije tako banalna.
Strah od smrti je jedan od najiskonskijih strahova u ljudskoj prirodi i način na koji se sa njim suočavamo je potpuno individualan. Osobe koje govore o depresiji često su dovoljno psihički snažne da se iznesu sa tim strahom a oni koji djeluju jako pucaju pod rastućim pritiskom crnih misli.
Rebecca Hall je toliko uvjerljiva u ulozi ožalošćenje udovice i sa njom proživljavamo paletu bolnih osjećanja. Konačan krah u vidu katarzičnog pražnjenja kroz plač navodi da sve što smo sa njom proživjeli dio bujne mašte i podsvijesti mučene neraščišćenim odnosom sa čovjekom sa kojim je provela veći dio svoga odrasloga života. Sijenka Ništavila i neminovne Smrti se nadvija nad svima ali uz podršku bliskih prijatelja svjetlost nadjačava tamu mračnih uglova podsvijesti pune primalnih sila dobra i zla.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 