-
Poor Things (2023)
Tijelo djevojke koja se bacila sa mosta savršeno je za eksperimente medicinskog genija, uvrnutog hirurga Godfin Baxtera. Prije nego što je proces propadanja tijela započeo koristi ‘svježinu’ pronađenog leša trudnice i uspješno presađuje mozak nerođenog djeteta u tijelo žene stvorivši Belu Baxter.
Period učenja i spoznaje svijeta Bele, produkta ludog genija koji je savladao smrt prikazan je crno bijelom fotografijom oznavačajući perceptivnu limitiranost nastalu iz nesinhronizovanosti mozga i tijela. Sam God, kako ga njegova tvorevina naziva je žrtva monstruoznih eksperimenata svog oca i na prvi pogled reflektuje traumu na svoju ‘pacijentkinju’.
Vidjevši priliku da mladu i čednu djevojku može iskoristiti za svoje zadovoljstvo Duncan (Ruffalo) govori djevojci ono što želi da čuje i odvodi je sa sobom na proputovanje svijetom. Vrlo brzo i sam shvata daje nemoguće kontrolisati ljudsko biće a naročito takvog genija spoznajnih kapaciteta kao što je Bela. Uvjerljivost njenog lika uveliko je zasluga Eme Stone koja u svakoj sceni demonstrira svoj glumački raskoš u ulozi koja je kulminacija njene dosadašnje glumačke karijere.
Kako upoznaje dobronamjerne ljude na putu Bela shvata pravu ljudsku prirodu kroz zadovoljavanje fizičkih primalnih nagona i uviđa da svijet u kojem ju je držao otac nije tako loš kako joj se u prvi mah činilo. Čak je i otišla uz njegov blagoslov da upozna svjetske metropole smještene u izmišljenom steampunk viktorijanskom dobu. Slike koje je vidjela pomažu da joj osvijesti svoj intelektualni kapacitet i nadmaši ograničene muškarce toga doba.
Druga šansa koju je dobila nezadovoljna žena djeluje kao prirodno ponovno rođenje – tijelo ne pamti prethodna iskustva pa se mijenja i pogled na smrtno bolesnog naučnika dobrog srca koji je nešto dobro stvorio iz generacijske traume koju mu je otac prenio. Sijenka iz njenog prošlog života se nadvija nad srećom ali je Bela naučila važnu lekciju da se bolje okružiti surovim realizmom nego krhkom nadom. Konačni obračun sa bivšim suprugom koji je u prvom životu izbjegla je neizostavan zato što u sukobu sa njim shvati da joj je druga šansa prilika da se iskupi što je bila užasna, nezadovoljna osoba.
Nije sve u svijetu tako mračno – tu su prijatni epizodni likovi koji omogućavaju Beli da doživi željenu avanturu. Supostavljanje prostom patrijarhalnom pogledu na svijet u njoj budi i madam Swiney, vlasnica bordela koja ima samo zaradu na umu, koleginica iz kupleraja Toinette koja joj prikazuje draži istopolne ljubavi i socijalizma. Max je strpljivi doktorov asistent koji je iskreno zadivljen Belom od prvog trenutka, a i ona je svjesna čistote njegovih osjećanja i ostaje vjerena tokom cijele svoje avanture.
Poznavaoci stvaralačkog opusa Yorgosa Lanthimosa neće biti iznenađeni i šokirani ovim svijetu koji lebdi između Lynchovog Elephant Mana i City of the Lost Children krcatim seksualnog naboja koji izlazi na površinu pod pritiskom konzervativnih gledišta modernog svijeta. Kao i Ex Machina junakinja je svjesna svega što želi i može da uzme od ovoga svijeta te čudovišni čin doktora Baxtera dobija smisao kada vidimo dokle je dostigla njegov lični trijumf naukom nad najstarijim prirodnim zakonom – zakonom smrti. Za razliku od androida koji razmišlja Bela ostaje bliska čovjeku koji je brinuo o njoj i udahnuo joj novi dah u pluća koji je sama sebi izbila.
Iako je dodjela Oskara odavno izgubila svoje čari Poor Things zaslužuje svaku od 11 nominacija predstavljajući smjeli, avangardni film koji ne podliježe konzervativnim normama ustanovljenim u mlakom mainstreamu. Umjetničko djelo savremene kinematografije je trijumf filma u vizuelno, scenarijskom, glumačkom, tehničkom smislu – nezaboravno putovanje uz dinamične smjene emocija i omamljujuće enterijere pomiješane sa kvalitetnim kompjuterskim efektima.
-
The Zone of Interest (2023)
Jonathan Glazer pažljivo bira svoje projekte, pa zajedno sa debitantskim, epohalnim, gangsterskim klasikom Sexy Beast (2000) ovo mu je tek četvrti igrani film. Izraz ‘interesna zona’ je interni naziv koji su nacisti koristi za teritoriju oko Aušvica, gdje je jedan od zlokobnih otjelotvorenja Hitlerove politike Rudolf Hoß napravio raskošni porodični dom. Iz romana sličnog naziva pozajmljena je tema ali se malo detalja soslanja direktno na priču u kojoj reditelj humanizuje nečovječnost postupaka ozloglašenog vođe logora odgovornog za smrt u krematorijumu više od 2 miliona ljudi. U Remarkovoj Iskri života komandant logora Neubauer je takođe opsjednut brigom o porodici, svojom baštom i idiličnom kućom dok oko njega američki bombarderi ravne Njemačku i nacističke snage sa zemljom.
Nakon priznanja krivica poslije završetka rata, pravedna smrtna kazna nad Rudolfom izvršena je upravo ispred pećnica na koje je bio tako ponosan i ne djeluje dovoljno surovo u odnosu na sav nanijet bol djeci, ženama i starcima i politički nepogodnim zatvorenicima. Zvučni efekti ambijenta sa jezivim kricima i ponekim izolovanim pucnjem dovoljni su da utjeraju strah u kosti gledaocima bez grafičkog prikaza nemilih scena iz logora smrti.
Ograda koju dijeli idilična vila sa dvorištem sprječava nas da zavirimo direktno u logor ali to nije ni namjera priča koja izbjegava da se oslanja na već mnogo puta ispričanu tragičnu manifestaciju jedne pogrešne ideologije koja je pojedinca, sa umišljajem, koristila kao alate za egzekuciju protivnika. Kamere su postavljene svugdje po imanju i kući i glumci nisu znali da li su snimani iz krupnog ili širokog plana što doprinosi prirodnosti i opuštenosti, ali je reditelj nakon završenog snimanja imao zadatak da obradi preko 800 sati nemontiranog materijala.
Korišćenje širokih objektiva služi i prigušivanje prirodnih boja da bi kamera što realističnije dočarala prikazane prizore, kao one koje precipiramo golim okom. Snimci sluškinje logorašice koja noću krije hranu logorašima u kampu prikazani su termalnom kamerom da bi što manje bilo filmskih efekata koji bi ublažili surovost protagonista, logorskih dželata.
Najveći užas leži upravo u letargičnosti članova domaćinstva koji su uspjeli da zbog komfornog života zanemare činjenicu da fabrike smrti rade punom parom pa svega nekoliko metara od njih. Ove hladnokrvne, proračunate osobe spremne su da zažmure i na pepeo koji im prlja odjeću na žici za sušenje i prljaju njihovo brižno odgojeno dvijeće, a ostaju hladnokrvni na krike zatvorenika koji se za šačicu hrane bore do smrti. Ovaj naslov bi bio jedan od savršenih filmova koji dočaravaju ljetnju dokolicu kad ne bismo bili svjesni užasa koji se krije iza lažne idile i ratna drama koja se razlikuje od svih sličnih filmova koji se bave ovom tematikom rezonuje duboko u svijesti gledaoca.
Iza najvećih zvjerstava u istoriji čovječanstva se ne kriju neki karikaturalni zlikovci, već ljudi od krvi i mesa sa svim svojim vrlinama i manama, koji su zarad ličnog komfora i materijalne dobiti, spremni da zanemare čitave rase ljudi. Oduševljena Rudolfova tašta u posjeti brzo postaje svjesna da njena ćerka ipak nije tako srećna iako je okružena materijalnim bogatstvima i bježi iz kuće glavom bez obzira. Dželati su jednako opipljivi ljudi koji nakon iživljavanja na žrtvama se vraćaju u svoje normalne živote ispunjene svakodnevnim brigama.
Porodica Hoß je toliko duboko u genocidu da oni preseljenje smatraju kao najgoru moguću kaznu ukazujući na bolesnu lucidnost i svjesnost težine izbora. Hedwig Hos nema problema ni sa činjenicom da skupocjene stvari koje posjeduje su pripadale nekome drugome na čiji bolni ropac patnje ostaju imuni. Glavni glumci su svojom izvedbom savršeno dočarali razmažene ratne profititere koji prave svoju sreću na krvlju i suzama svojih žrtava.
Iako Rudolf uživa u svom poslu u sceni koja predstavlja neobičnu mješavinu slika logora kao muzeja danas i griže savjesti krvoloka koji ipak nije tako imun na egzekucije kao što se predstavlja, koja ne čini stvar boljom, ali dodatno humanizuje zvijer u ljudskoj koži. Osvetnička filozofija oko za oko – zub za zub samo rađa još više nasilja, pa prepoznavanje i odstranjivanje malignog tkiva, iako neophodno, ne donosi željeno razrješenje.
-
Miami Connection (1987)
Skladište u mračnoj noći preplavljeno je sumnjivim tipovima sa lošim frizurama i mac 10 puškama. Oko njih, iz sjene počinju da se kotrljaju nindža ratnici koji uzimaju i drogu i novac za sebe. Ovi orijentalni plaćenici su predvođeni Yamashitom koji sarađuje za Jeffom, vođom bande bajkera koje praktikuju nindžitsu.
Dva zlikovca nas dalje vode u noćni klub, gdje zajedno sa njima posmatramo nastup grupe Dragon Sound. Zaštitnički nastrojen Jeff je razjaren jer njegova sestra Jane nastupa zajedno sa tim propalicama, a propalice su, zapravo uzorni studenti, siročad, vlasnici crnog pojasa iz tae kwon doa predvođeni majstorom Markom (reditelj Y.K. Kim). Jedan od dobrih siročadi John je momak Jane i Jeff mu otvoreno stavlja do znanja šta misli o njemu. Sukob među zavađenim stranama se produbljuje kada članovi benda koji su nastupali u klubu prije Dragon Sounda zatraže osvetu.
Članovi benda predstavljaju oličenje političke korektnosti i američkog miješanja kultura, te imamo Afroamerikanca, Jevreja, Italijana, Irca i Korejanca. Podzaplet u kojem Tom traži svog oca je toliko urnebesan da je teško doći do vazduha od smijeha. Melodramatična postavka je spremna za srećni kraj a suze i bijes drugova, iskrenih prijatelja bivaju zasluženo nagrađeni krvavo zarađenim srećnim krajem (XD).
Rijetko šta ikada ima smisla u jednom od najboljih loših filmova svih vremena. Haotičnu radnju i krateri u priči nadomješteni su sa lakoćom nevjerovatnom dozom nenamjernog humora, urnebesno koreografisanih tuča i synth soundtrackom za sva vremena. Krvavo nasilje i specijalni efekti pokazuju i zavidan budžet za ovakvu vrstu projekta. Mješavina žanrova i amaterska gluma proizvode učinkoviti koktel koji zapanjuje čak i najiskusnije ljubitelje bizarnih ostvarenja.
Film je imao premijeru u 8 bioskopa u Orlandu (gdje je većinom i snimljen film) zahvaljujući glavnom glumcu, producentu i reditelju Y.K. Kimu koji je iskoristio svoj novac i lični uticaj (vlasnik lanca tae kwon do škola iz kojih je i većina glumaca koji se pojavljuju filmu) ali film je doživio razočaravajući neuspjeh i zaboravljena originalna filmska traka je skupljala prašinu sve do 2009. kada ju je na aukciji kupio programer Zach Carlson za svega 35$. Nakon projekcija organizovanih u Drafthouse bioksopima počeo je da se stvara kult obožavaoca a danas nema ljubitelja eksploatacione kinematografije koji nisu upoznati sa haotičnim kršem sumnjivih kinematografskih vrijednosti. Nakon eksplozije popularnosti iz Drafthousea su kontakirali Y.K. Kima i pozvali ga na jednu od projekcija ali je ovaj toliko razočaran prvobitnim neuspjehom da je mislio da je riječ o neslanoj šali.
Veliki broj epizodnih likova amatera daje poseban šmek ovom ostvarenju i izgleda kao jedna od ‘beat ‘em up’ igrica popularnih iz tog perioda, jer su česti tučaroški okršaji na nekoliko lokacija. Odjeća uz frizure i neukusno groteskno preglumljavanje aktera. Visok nivo nasilja, bespotrebna golotinja se stapaju u remek djelo B filma i predstavljaju ludačku stranu američkog sna gdje bajkeri nindže vladaju tržištem kriminala a jedino što ih može zaustaviti je muzička grupa tae kwon do siročića.
80s, action, amateur, b movie, camp, cult favorite, dragon sound, drugs, feel good, mail, miami connection, music, ninja, orphans, synth, tae kwon do, trash, usa -
Le Otto Montagne (2022)
Spiritualna kinematografije neizbježno je povezana sa kontemplacijom junaka u spoljnom, ljudskom rukom nekontaminiranom prostoru. Rediteljski duo iz Holandije Felix van Groeningen i Charlotte Vandermeersch bira italijanski dio dolomitskog vijenca planina za dramsku postavku koja obuhvata period od pola vijeka. Odlaze toliko daleko da uče italijanski da bi bolje iskomunicirali sa glumcima.
Dječak Pietro sa majkom provodi ljeta u planinskoj kući gdje upoznaje lokalnog dječaka Bruna. Klasna razlika između dvije porodice je očigledna, ali njima to ne predstavlja problem da zajedno provedu najljepše trenutke i udahnu život punim plućima kao bezbrižni klinci u rajskim krajolicima italijanskih Dolemita. Ubrzo se upoznaju sa teškoćama koje dolaze sa odrastanjem pa Bruno, uprkos obećanju Pietrovih roditelja ne odlazi na dalje školovanje, već sa ocem uči zidarski zanat i mlad počinje da zarađuje svoj novac. Razmaženi Pietro dugo pokušava da pronađe ono što ga zanima i zbog nerazumijevanja i velikih očekivanja prekida kontakt sa ocem dugi niz godina.
Očeva smrt Pietra vraća na planinu gdje otkriva da je tata koristio svaki trenutak odmora planinareći sa Brunom kojeg je natjerao da mu obeća da će napraviti kuću u piktoresnom planinskom raju. Razdvojeni životni putevi Bruna i Pietra se ponovo prepliću i vatra prijateljstva koje su raspalili u djetinjstvu bukti još snažnije dok ispunjavaju obećanje pokojnom ocu. Brunovo bjekstvo iz civilizacije je razumljivo utoliko više što ga je odsutni otac mladog gurnuo u rad, ne omogućivši mu da se ostvari kroz obrazovanje. Pietro, sa druge strane, radi sve da pobjegne od tereta svoga oca, a to uključuje i konačno otkačivanje od kolibe i odlazak u Nepal.
Šetajući planinama narator Pietro uspijeva da dođe do svog unutrašnjeg bića a Bruno sa zajedničkom poznanicom Larom zasniva porodicu u planini gdje se bave poljoprivredom na starinski način. Problem za čovjeka iz planine dolazi kada mora da razmišlja kako preživjeti zimu, otplatiti kreditni dug i prehraniti ženu i ćerku. Prolaznost trenutka i privremenog zadovoljstva oba junaka osjećaju na svojoj koži. Jedan je želio život u planini po bilo kojoj cijeni dok ga realnost života odraslih nije otrijeznila, drugi je pobjegao na drugi kraj svijeta da bi pronašao nešto što je oduvijek bilo u njemu.
Ljudska bića uvijek žele ono što im je van domašaja pa je brižni otac davio Pietra ali je njegovu pažnju prihvatio zanemareni Bruno, čija sanjarska priroda mu se obija u glavu kada ga napuste supruga i ćerka i shvati da ne može živjeti od vazduha, kako je i sam ljutito objašnjavao turistima. Izgubiti se u idealima i snovima je odraz čovječnosti, a samo jedan od junaka dobija drugu šansu da shvati ono što je bilo očigledno cijelo vrijeme – da je unutrašnji mir bitno pronaći duboko u sebi.
Kantri rok soundtrack upotpunjuje planinske krajolike i munjevite tranzite godišnjih doba i decenija koje lete i ostavljaju ožiljke po dušama junaka dok je priroda (riječ koju baš Bruno ne voli) jedino što se ne mijenja i služi kao podsjetnik na prolaznost ljudskog vijeka. Minimalistički kasting uz ogoljenu, linearnu fabulu savršeno balansiraju umjetnički dio filma, draži pravim sinefilima i komercijalnim, dopadljivijim dijelom tople priče o prijateljstvu koja ga čini lako gledljivim i prijemčivim širom audiotorijumu.
-
La Donna Del Lago (1965)
U telefonskoj govornici pisac Bernard prekida svaku vezu sa dotadašnjom djevojkom Claudijom. U tipičnom noir stilu slušamo njegovu naraciju o mislima koje počinju da ga obuzimaju. Odlazi u ljetovalište van sezone u hotel u kojem je godinu ranije boravio.Vlasnik hotela Enrico ga obavještava da gubi mušterije a iz Bernardovih prisjećanja otkrivamo pravi razlog zbog čega se vratio u pustu turističku varošicu pokraj jezera. Djevojka Tilde, služavka iz hotela zaokupira njegove misli i u njoj vidi izlaz iz psihičke krize u koju je zapao.
Svijet junaka se ruši kada sazna da se djevojka otrovala ali vlasnik antikvarnice mu skreće pažnju da se možda radi o ubistvu. Uznemireni glavni junak okružen misterioznim i naoko nepovezanim tragovima praćenim nejasnim snovima i idejama koje ga opsjedaju. Tu je i misteriozna djevojka, žena Maria, sina vlasnika hotela koja šeta pored jezera noću i izbjegava da izlazi danju, dok ćerka vlasnika hotela Irma plače kad misli da je niko ne gleda. Kakva se to neobična misterija nadvila nad lokalnom porodicom?
Bernardova zamišljenost i opterećenost postaje sve veća i osim sopstvenih vizija stvarnosti počinje da posmatra događaje iz ugla aktera tragedije kao dio noćnih nora. Spori ritam radnje koja gotovo i da ne postoji nadomješten je visoko stilizovanom postavljenim kadrovima spoljašnosti, savršeno ujednačenim kretanjem kamere širokog objektiva. Subjektivni kadar iz Bernardovog sjećanja u kojem slijedi Tilde do ključaonice sobe gdje je posmatra u zagrljaju misterioznog ljubavnika dovodi u pitanje i časnost njegovih namjera. Iako sniman crno bijelom tehnikom upotreba sijenki i nijansiranje tonova prikazuje besprekorno poznavanje fotografije. Upotreba ambijentalnih zvukova naročito vjetra i cvrkuta ptica stvar osjećaje jezive izolacije uspavane turističke destinacije.
U grozničavom bunilu glavni junak se nalazi rastrzan od strane članova porodice vlasnika hotela. Mučeni krivicom i grižom savjesti otac i sin priznaju da su se našli u ljubavni trougao sa služavkom koja je ostala trudna i postala neželjeni teret. Mario u trenutku slabosti priznaje svojoj ženi da je ubio svoju i očevu ljubavnicu nadajući se oproštaju, ali ih nerazumijevanje trajno razdvaja i krhke veze među članovima porodice pucaju. Irma pokuša da ućutkavanjem snahe spasi ono što je ostalo od njene porodice. Otvoreni kraj u kojem tijelo poremećene djevojke nije pronađeno ostavlja mitološku sijenku koja se nadvija nad malim mjestom pokraj jezera.
Visoko stilizovana misterija nestale djevojke upotrebljava ogroman broj elemenata koje je kasnije proslavio giallo, najvoljeniji podžanr italijanskog filma i svrstava se uz temelje žanra zajedno sa Hičkokovim, Bavinim, Fredinim i ostvarenjima Romana Polanskog, dok je reditelj Luigi Bazzoni sa kolegom Franco Rossellinijem koristio sličnu osnovu priče o turističkoj destinaciji pokraj jezera i napravio jedan od najneobičnijih giallo naslova Le Orme.
-
Narcosis (2022)
Gubitak člana porodice je intiman bol koji nikada ne ispari već preživjeli uče da žive sa emocionalnom rupom na mjestu gdje je bila ta osoba. Tragedije u holandskoj drami u o gubitku supruga i oca dolazi tiho, nenametljivo kao i turobna scenografija oblačnih dana u ruralnom nizozemskom području.
Porodica se sastoji iz četiri člana – glave familije, oca Johna koji brine o domaćinstvu ali stara kuća zahtijeva puno održavanja i ostavlja nepopravljen gepek automobila na šta ga supruga Merel podsjeća sa blagim prekorom. Boris je stariji od djece, pjegavi mališan zainteresovan za ronjenje jednako kao i njegov otac. Ronja je dovoljno mala da povjeruje da telefonska govornica koju je tata dovezao ispred kuće u šumi radi.
Merel je neka vrsta medijuma koja kontaktira sa umrlima na zahtjev prijatelja ili članova porodice preminulih. Kada mora sama da, surovo rečeno, svede račune nakon životne katastrofe koja ju je zadesila racionalna osoba u njoj zatrpava svoj dar svjesno, i bira stanje obamrlosti i stagnacije iz naslova.
Reakcije djece na gubitak je srceparajuća – Boris pokušava da nadmaši svoj rekord u ronjenju ne bi li spasio oca; Ronja razgovara sa tatom u telefonskoj govornici i drugarici priča da su u stalnom kontaktu. Nespremnost da nastave dalje je potpuno prirodna i to sami moraju da shvate da bi bili u stanju da nastave dalje. Merel u intimnim prisjećanjima na istoriju odnosa sa Johnom i kućom od koje su svili intimno gnijezdom uspijeva da pronađe snagu i ponovo počne da vodi seanse što joj omogućuje da konačno prežali nenadoknadivi gubitak.
Tmurne boje jeseni odgovaraju unutrašnjim stanjima troje junaka koji lutajući kućom pokušavaju da se sastave nakon tektonske promjene i velikog gubitka. Spoljašnji svijet reflektuje unutrašnje stanje djece i udovice zatrpane obavezom hipoteke nastale usled administrativne komplikacije potvrđivanja smrti voljenog čovjeka čije tijelo vjerovatno neće nikada pronaći a na koga se vode sva dokumenta. Kulminacija i pražnjenje dolaze sa olujnim nevremenom u kojem razumiju koliko su važni jedni drugima u procesu oporavka. Žestoki vjetar ruši i telefonsku govornicu pružajući priliku za dostojanstven rastanak od važne ličnosti bez koje moraju hrabro dalje. Merel je ipak morala da se vrati svom natprirodnom daru da bi nastavila dalje sa životom.
Scenario bez mnogo dijaloga i drame ustupa mjesto protagonistima da u prostorijama porodične kuće kroz kontemplaciju obrade svoju ličnu tragediju. Merel kao odrasla osoba prinuđena je da se suoči sa administrativnim zavrzlamama i dolazi u iskušenje da proda dom koji su se tako jako trudili zajedno da naprave. Djetinji pogled u lice okrutnoj stvarnosti joj daje snage da nastavi dalje i shvati da uspomene sa partnerom i ocem njene djece joj niko ne može oduzeti, a sjećanje na njega nastvalja da živi kroz odgoj i izvođenje mališana na pravi put.
Thekia Routen podsjeća na Charlottu Rampling u Ozonovom Sous le Sable sa bitnom razlikom da njen lik ima dvoje djece koje joj otežavaju sanjarenje i čežnju za srodnom dušom. Najveći uspjeh ove porodične drame je u prikazivanju velike boli i procesa suočavanja sa njom bez histerije i nepotrebnih izliva emocija. Patnja zato što je tiha ne znači da je manja svačiji proces bolovanja je jedinstven i zahtijeva vrijeme, razumijevanje i puno strpljenja.
-
The Dangerous Lives of Altar Boys (2002)
Chris Fuhrman, autor romana polu biografskog romana koji je poslužio kao inspiracija za film , nije dočekao da završi svoju priču već ga je spriječila prijevremena smrt u 31. godini. Reditelj Peter Care je poznati reditelj muzičkih spotova popularnih rock bendova i svoje debitantsko / jedino ostvarenje posvećuje upravo prerano preminulom piscu koji heroje svoje priče smješta u svoj rodni grad Savannah, Georgia.
Tinejdžeri Tim (Culkin) i Francis (Hirsch) pohađaju katoličku školu kao pravi dobri vjernici, ali radoznalost koju donosi odrastanje jače je od vaspitnih dogmi, pa talentovani Francis kreira strip svijet u kojem se bore protiv zle ‘ćopave’ vaspitačice sestre Asumpte (Foster). Tim je zaljubljen u umjetnost a Margie Flynn (Malone) je djevojčica kojoj je napisao pjesmu u ime svog prijatelja Francisa. I Margie nosi težak teret na leđima što zaključujemo po ranama na rukama. Pokušala je sebi da oduzme život zato što je stupila u grešni odnos sa bratom, a sve to priznaje Francisu u kojega se postepeno zaljubljuje.
Joey i Wade su prijatelji sa kojima prave prve zajedničke korake i spoznaju stvari ličnim iskustvom: od prve cigarete do velike krađe statue Svete Agate iz školskog zvonika. Suludi plan o otmici pantera iz zoološkog vrta predstavlja buntovnu prirodu koja se suprostavlja normama i ostavlja prostor za povezivanjem sa Tigrom od Williama Blake, čije djelo Marriage of Heaven and Hell je omiljena knjiga tragično neuklopljenog junaka Tima.
Dok se otkriva tinejdžerska priča o prijateljstvu, ljubavi, smrti, osjećaju pripadnosti, slobodnoj misli dječaci se nalaze u strip avanturi koja je plod Francisove mašte. Crtež je utočište, sigurna zona van nepoznatoga, okrutnog, spoljneg svijeta i sopstvene kože u kojoj se osjećaju neugodno, iako Francis ima porodicu koja ga voli. Njegovo prijateljstvo sa Timom prolazi kroz teške izazove, aki su na kraju tu jedan za drugoga, bez riječi, kao pravi prijatelji, za cijeli život.
Prepreke na koje adolescenti nailaze i surovost života odraslih brzo su im predstavljeni kroz težinu tereta koji nose na svojim leđima: razvod Timovih roditelja, smrt nevine životinje kraj puta i tragični epilog dječjeg nestašluka koji završava tragičnim ishodom, duh koji spominje Margie, a zaposjeda joj sobu… Kroz njen preispitana je seksualnost i podređeni položaj žene u ‘muškom’ svijetu’. Soundtrack obiluje klasičnim trakama koje junaci slušaju a za original muziku su se pobrinuli Marco Beiltrami i Josh Homme, pjevač QOTSA.
Svijet mladih je prikazan bez uljepšavanja i nepotrebnog romantizovanja, pa se tinejdžeri nezgrapno gegaju kroz svijet kao da iznova prvi put prave korake i to je najveća vrijednost ovog filma uz odmjerenu dozu crnog humora i satire. Mladi Keiran Culkin i Emil Hirsch (koji će tek postati svjetski poznat po glavnoj ulozi u Into the Wild i Autopsy of Janed Doe) Jena Malone dopunjuje mlađu generaciju junaka – sjajnih u ulogama kao pogubljenih adolescenata koji traže svoj glas i lični izraz u nemilosrdnom svijetu odraslih.
Predstavnici autoriteta i starija generacija glumaca odlično dopunjuje svijet mlađih kolega pa Vincent D’Onofriou u ulozi oca Casey i Jodie Foster u ulozi sestra Asumpta vjerujemo i u kratkom vremenom provedenom na ekranu uspijevaju da prikažu izazove sa kojima se odrasli, a u ovom slučaju crkvena lica, suočavaju u podizanju radoznale omladine.
-
Rotter Himmel (2023)
Dva ortaka odlaze ka ljetnjoj kući u kojoj treba da potraže motivaciju/inspiraciju za svoje poslove – Domaćin kuće Felix je fotograf koji treba da pripremi portfolio za prijavu na akademiju dok Leon treba da radi na svom romanu. Stvari odma kreću naopako jer im se kvari auto a u vikendici je rođaka majkine koleginice Nadja sa kojom moraju da dijele prostor i nad Leonovom glavom se nadvijaju tamni oblaci nepoznatog i nepredviđenog.
Muškarci su potpuno različiti – Felix je prilagodljiv i raspoložen za akciju a Leon je džangrizav i vječito namršten jer mu sveta svaka sitnica. Smeta mu Felixova preduzimljivost da radi na popravci krova kuće umjesto da radi na svojim fotografijama, smeta mu Nadja koja glasno vodi ljubav u sobi pored, smeta mu i Devid, Nadjin ljubavnik sa kojim Felix lako stupa u odnose. Za Leona ne postoji ništa drugo osim njegov svijet. Ako su iole poremećene njegove rutine duboko je nesrećan a nije zadovoljan ni kada su drugi dobro raspoloženi. Leon je toliko mrzovoljan i zajedljiv da odbija da se skine na plažu a kamoli da se osvježi u Baltičkom moru po vrelom ljetnjem danu.
Nadjini pokušaji da stupi u kontakt sa negativnim momkom propadaju jer Leon ne želi nikakve neplanirane odnose, naročito sa nekom glupavom prodavačicom sladoleda. On je u sopstvenom životu samo posmatrač dok gleda druge kako spontano uživaju u malim stvarima ljetnjeg odmora. Sva Leonova negativnost stavovi potiče od oštre, negativne kritike njegove druge knjige od strane izdavača. Ne podnosi da čuje loše stvari u vezi svog pisanja i teško može da se pomiri da je nešto bezvrijedno u šta smatra da je uložio sebe. Zbog toga stradaju odnosi sa dobronamjernim društvom koje se svim silama trudi da ga oraspoloži uključujući i opuštenog i prijatnog izdavača Helmuta.
Okolne šume bukte u požaru i avioni konstatno nadlijeću kuću u kojoj borave junaci dok se opasno ne približi i kod njih. Kreativna blokada mladoga pisca sve je gora jer su svi oko njega uspješni i zadovoljni – Felix je našao temu za svoj portfolio, Devid je zadovoljan svojim poslom spasioca na plaži i razvija osjećanja prema Felixu, a Helmut u razgovoru sa Nadjom otkriva da je doktorand književnih studija. Zaslijepljen svojim mikrokosmosom Leon misli da su svi inferiorni u odnosu na njega pa sam sebi odbija šanse za ljubav sa očiglednom zainteresovanom spisateljkom. Svaka scena u kojoj su zajedno Leon i Nadja ih približava, pojačavajući rastuću intimu među njima. Toliko je fokusiran na svoje pisanje drži emocije potisnute da ne isplivaju zbog kukavičluka ili iz straha da ne bi znao što sa njima.
Neočekivani tragični rasplet još više ogolijeva sve piščeve mane koje su mnogo ozbiljnije od kreativne blokade i tek kada potpuno osvijesti slabosti može sa njima da se suoči i krene dalje. Uspijeva da pronađe inspiraciju za svoj novi roman pišući o stvarima koje mu se događaju i time potpuno otvara svoju dušu. Kada se konačno Leon otvorio tada postaje svjestan zainteresovane žene koja je cijelo vrijeme pred njegovim očima i otvoreno mu se baca u naručje.
Kroz dokolicu dugih ljetnjih danama upoznajemo se u teškoćama kreativnog stvaralaštva i frustracijama koje junaka sprječavaju da objektivno sagleda stvarnost dok oko njega sve gori (u ovom slučaju i bukvalno). Sijenka roka i pritisak očekivanja ionako već nestabilnog i slabašnog junaka pretvaraju u zajedljivog cinika dok ga spaljena šuma surovo ne otrijezni a zdravstveno stanje njegovog izdavača ga primakne smrtnosti i prolaznosti života. Lekcija koju je na težak naučio mu otvara vrata za novo djelo a možda i romansu za kojom takom očigledno vapi.
-
The Straight Story (1999)
Tamu večernjeg neba mijenja blistavo svijetlo ljetnjeg jutra u Laurensu, Iowa, tipičnom gradu sa američkog Srednjeg zapada koji se ni po čemu ne izdvaja u mnoštvu istih varošica. Interesovanje lebdeće kamere se usmjerava na kuću porodice Straight. Ćerka Rosa (Sissy Spacek) je mentalno zaostala iako potpuno funkcionalna a Alvin Straight je starac koji ne može da hoda bez pomoći dva štapa. Kada do njega stignu vijesti o moždanom udaru koji je doživio njegov brat Lyle odlučuje da zaboravi na ljutnju i posjeti ga nakon više od 10 godina bez ikakve komunikacije. Problem je što Lyle zbog lošeg vida nema vozačku dozvolu i ne podnosi kada ga drugi ljudi voze. Sam uz pomoć svoje kosilice za koju veže prikolicu i upućuje se ka Mount Zion u Viskonsinu.
Distanca koju mora da pređe je ogromna (510 km) ali iza njegovog postupka krije se dublje značenje. Prema bratu sa kojim je razmijenio teške riječi i prekinuo komunikaciju pravi simbolični iskorak na jedini način koji umije. Ostavlja za sobom ćerku i uz zalihe hrane i pića se otiskuje u nevjerovatnu američku odiseju. Na putu se polako kotrlja sa kosačicom i doživljava iz prve ruke sve ljepote ovog i dalje divljeg terena u kojim su mnogi pronašli svoj komad američkog sna.
Nakon početnog neuspjeha novac ulaže u novu (polovnu) kosilicu John Deere 131 iz ‘66. i nastavlja pun samopouzdanja i sa sjajem u očima. U mračnim zvjezdanim noćima kasnog ljeta i rane jeseni pronalazi komad mira i spokoja a putovanje predstavlja i poslednju priliku da iskusi sve čari idiličnog središnjeg američkog kontinenta. Bez frke i buke centara na istočnoj i zapadnoj obali upoznajemo se sa običnim stanovništvom koje je jednako zanimljivo kao i njihovi sugrađani iz poznatijih centara i država.
Alvin se rijetko susreće sa mladim osobama jer su žitelji ovih polupustih mjesta starci ili omladina koja u prolazu juri ka urbanijim sredinama gdje se nudi više mogućnosti. Ljudima koji čine mikrouniverzum ovih nevidljivih tačkica na mapi nije ni potrebno više: imaju zemlju koju obrađuju i koja ih hrani, komšije sa kojima imaju prisne prijateljske veze i sav mir ovog svijeta koji čovjek može da podnese. Svi dočekuju Alvina prijateljski i pomažu mu na putu ili barem provode sa njim lijepe trenutke u prijatnom razgovoru.
Kroz poznastva sa ljudima koje srijeće reditelj slika paralelno dvije slike: sliku Srednjeg Zapada kao idiličnog rajskog predjela gdje ljudi žive u harmoničnoj dokolici i Alvina, koji je sa svojih 73 godine vidio sve što život može da pruži. Richard Fansworth je tokom snimanja bio istih godina kao i Alvin Straight, lik koji je poslužio kao inspiracija za film.
Jedan od najprepoznatljivijih ekscentričnih hollywoodskih režisera David Lynch je toliko bio zasijenjen scenarijom da se odlučio da odstupi od svojih prepoznatljivih uvrnutih filmskih tehnika i ispriča za njega, netipično linearnu . (Blue Velvet i Elephant Man su gledljiviji od ostalih ali uvrnuti na različite načine). Ujedno ovo je i jedino Lynchovo ostvarenje za koje nije potpisao scenarijo. Dvosmislenost naslova je bukvalno shvatio i ispričao neobičnu priču bez uvijanja i uljepšavanja.
Kasting glavnog glumca je perfektan i Richard je uspio da potpuno utka sebe u lik Alvina. Tokom snimanja zdravlje mu se drastično pogoršalo i jedva da je mogao da stoji od bolova pa je u većini sniman od struka nagore. Osjećanja koja se smjenjuju preko njegovog lica dok prolazi predivnim krajolicama ruralne Amerike protežu se od bola do djetinjastog osmjeha. Glumac kao da se i sam naklonio publici i konačno presudio sam sebi nedugo nakon završenog snimanja. (Samoubistvo je počinio jer su bolovi od raka kostiju bili nepodnošljivi)
Kamera slijedi rutu kojim se pravi Alvin odvezao do brata a prirodne ljepote pored kojih prolazi su prikazane uz prigodne country instrumentale koje potpisuje rediteljev stari poznanik Angelo Badalemwnti. Trenutak kada konačno stigne do brata nakon svih peripetija i gdje sjede zajedno jedan pored drugoga omogućava Alvinu srećan kraj, tj. da uradi ono o čemu je sanjao: Da zaboravi sve teške riječi i nesuglasice i sjedi sa osobom koja ga najbolje poznaje pod vedrim nebom i posmatra zvijeze. Pravi Alvin je nakon susreta sa bratom Henryem (u filmu Lyle) dao tv intervju i iskoristio popularnost da se pojavi u reklami za kosilicu.
Straight Story je road movie drama koja se bavi snagom ljudske volje, odlučnošću da se savladaju prepreke i nošenjem svog ličnog bremena bez opterećivanja okoline. Ko je rekao da Lynch ne može da snimi ‘normalan’ film za cijelu porodicu (jedini njegov film koji nosi rating G – za sve uzraste XD)?
-
La Place d’une Autre (2021)
U prvom kadru stariji muškarac pipka služavku Nelie u prisustvu supruge a nakon toga djevojku zajedno izbacuju iz kuće. Cijeli život je Nellie provela na ulici i brzo se vraće starom zanatu – prodavanju tijela za novac. Bijeg od takvog stila života je vodi u Crveni Krst na prvoj liniji fronta u septembru 1914.
Vrlo brzo djevojka na svojoj koži osjeća tegobe rata – ranjenike na nosilima sprovodi do improvizovane poljske bolnice. Na putu srijeću djevojku Rose koja se iz Švajcarske nakon smrti oca zaputila kod imućne prijateljice koja treba o njoj da brine. Glavna junakinja Nelie koristi haos nakon bombardovanja i tragičnog ranjavanja Rose koristi uzima dokumenta djevojci za koju misli da je mrtvo i pismo preporuke i preuzima njen identitet.
U Nancyu je dočekuje očeva prijateljica, bogata gospođa Eleonore koja uljeza zapošljava kao čitateljku da bi pomogla djevojci i iskoristila njenu nevjerovatnu glad za znanjem. Konzervativnih pogleda na svijet ali sa osjećajem za umjetnost i lijepe stvari prihvata djevojku kao sopstvenog člana porodice dok se prema slugama ophodi sa aristokratskom ohološću. Dane provodi sa svojim nećakom, sveštenikom Julienom koji poziva svoje vjernike da pogledaju duboko u sebe i stalno preispituju svoje postupke.
Život teče normalno i dvije žene jedna u drugoj pronalaze ono što im nedostaje: Starija Eleonora pronalazi savršeno vaspitanu i obrazovanu mladu damu koja zauzima ulogu ćerke a Nelie po prvi put dobija brižnu majku i lijepe stvari kao nagradu za svoje mukom stečenom znanje. Harmoniju narušava prava Rose k koju brzo proglašavaju ludom dok pokušava da otkrije svima svoj identitet i strpavaju je u mentalnu bolnicu. Međutim Nelie ne može da živi sa sobom i počinje u njoj da se javlja griža savjesti dok Julien pokušava da ispita šta se desilo sa medicinskom sestrom nestalom na frontu.
Dok se svijet napravljen na krhkoj laži oko nje urušava možemo da razumijemo Nelie i opravdamo ono što je učinila ne bi li preživjela i izbjegla nezaobilazno težak položaj zbog društvenog statusa. Prava Rose je izgubila svoj identitet i ona je kolateralna šteta laži koja je mnogo teža i nosi dalekosežne posledice za sve osobe upletene. Eleonora je u opasnosti da izgubi svoj statusni simbol, nešto što je pažljivo decenijama gradila.
Emotivni trenutak u kojem Nelie prizna šta je učinila ne donosi očekivano razrješenje junacima. Starija gospođa ipak bira osobu koja joj je bila više od ćerke i dozvoljava srcu da konačno izdominira inače razumom vođenu prirodu. Novcem kupuje ćutnju od prave Rose i u svojoj glavi racionalizuje način na koji može biti sa osobom koja joj je razvedrila pozno doba svojom vedrinom i ljupkošću.
Karakterizacija junaka je uspješna zahvaljujući brižljivoj i strpljivoj gradnji svijeta glavne junakinje alžirskog porijekla. Težak položaj žena je iskusila na sopstvenoj koži kada je kao tinejdžerka ostala da se snalazi na ulici. Nije bježala ni od odgovornog posla a ratne grozote koje vidi svojim očima je tjeraju da potraži slamku spasa preuzevši identitet djevojke za koju je mislila da je mrtva. Najveći Nelin grijeh je želja za opstankom i dobijamo dirljivu istorijsku dramu snimanu pod jutarnjim dnevnim svijetlom i sa dominantno sivim spoljnim tonovima koji oslikavaju rat koji se nadvija nad herojima daleko od fronta.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 