-
Vagabundo en la Lluvia (1968)

Meksički reditelj Carlos Enrique Taboada 1968. je među ljubiteljima jeftinih, tehnički kompetenetnih eksploatacionih filmova ostavio svoj jedinstveni stvaralački pečat u vidu dva klasika: Poznatiji od dva naslova (zahvaljujući Blu Ray digitalnoj restauraciji) Hasta el viento tiene miedo (Even the wind is afraid) – priča o neupokojenom duhu učenice strogog djevojačkog internata koja nakon smrti pod misterioznim okolnostima zaposjeda prostorije privatne škole. U drugom, nepravedno manje dostupnom u dramskom smislu superiornijim psihodeličnom gotskom trileru reditelj pokazuje sav svoj raskošni talenat lišen melodramatične patetike koja krasi Even the wind is afraid.

Uznemirena djevojka Angela nervozno napušta raskošno glamurozni maskenbal u bogatoj vili svoje prijateljice. Bračni život joj je doveden u pitanje usled aktivnog društvenog života i sprema savršeni vikend za svog, poslom zauzetog voljenog supruga.

Na prvi pogled napuštena vila daleko od naseljenog mjesta je neiskorišteni raj supružnika koji Angela namjerava da pripremi za rasplasavanje starog žara. Ali u kući se nalazi nezvani posjetilac, beskućnik koji se poslužio hranom u olujnoj noći.

Kretanje i uglovi kamere zajedno sa tehnički savršenom montažom nadomještavaju nedostatak profesionalnog osvjetljenja i bilo kakvog budžeta. Angela je jaka i sposobna žena koja pokušava da se odbrani od nasilnika, ali dok tjera nezvanog gosta otkriva da u njenom autu ima nepoznatu pijanu djevojku.

Monica je takođe iz elitnog društva a svoju tugu i cinični pogled na svijet zaliva ogromnim količinama alkohola. Djevojke udruženim snagama pokušavaju da skupe hrabrost da se suoče sa izgladnjelim čovjekom dok se bolje upoznaju i razmjenjuju poglede na život.

Angela uživa u blagodetima imućnog supruga i uprkos svemu želi da ostane besprekorno čistog morala iako otkrivamo da ga je varala sa drugim ljubavnicima. Monica ima supruga realistu koji je zadovoljan što ona nema više ljubavnika a kada se pojavi zajednička poznanica, ucjenjivačica Raquel sa svojom vizijom morala otkrivaju se karte i prave namjere nedopadljivih protagonista.

Minimalistička glumačka ekipa je dobro uigrana a gotski elementi sa motivima poznatim iz pripovjedaka E.A. Poa (Zatvorena žurka na početku – Crvena maska smrti, Beskućnik protiv mačke – Crna Mačka) uspostavljaju napetu atmosferu pojačanu dugim scenama bez dijaloga i muzikom big band orkestra.

Kako se priča otkriva sve manje povjerenja imamo u uračunljivost u na prvi pogled izmučene Angele. Monica sa svojim sarkastičnim komentarima oštro udara po vladajućoj klasi, dok Raquel ucjenom i prljavim igrama pokušava da se okoristi i domogne se djelića bogatstva umišljenih buržuja dok tragično ne nastrada usred nesrećnog spleta okolnosti. Beskućnik predstavlja sve probleme društva, ništa ne preduzima da promijeni svoj status a svako mu je kriv za bezizlaznost iz nemaštine.

Reditelj u Hitchkockovom maniru strpljivo gradi tenziju do neizbježnog pucanja a jedinstvo mjesta vremena i radnje podiže umjetničku vrijednost ovog minimalističkog kinematografskog trijumfa u kojem dobre strane pobjeđuju očigledne tehničke/budžetske nedostatke.
-
More Than Ever (2022)

Neizliječivo bolesna Helene (Krieps) ima problem sa prilagođavanjem normalnom životu. Bolest pluća joj oduzima snagu a sažaljenje društva je dodatno deprimira. Jedina svijetla tačka u njenom životu je suprug Mathieu (tragično stradali Ulliel) koji je pun podrške ali i ta podrška počinje da je davi jer je zasnovana na neopravdanom optimizmu u izliječenje uprkos malim vjerovatnoćama.

Na internetu djevojka pronalazi blog u kojem autor bez uljepšavanja i ustezanja govori o smrti i teškoći bolesti. Helene ga kontaktira i pronalazi da čovjek koji se potpisuje Mister živi u malenom norveškom selu na obali fjorda. Uprkos nerazumijevanju supruga odlučuje se za avanturu za koju nikada nije imala petlju prije bolesti i sama odlazi u mjestu gdje se sniježni vrhovi sudaraju sa kristalnom vodenom površinom.

Veza sa starijim muškarcem čiji je blog privukao je puna uzajamnog poštovanja i razumijevanja a o teškim stvarima i bolesti se govori samo kada sagovornik osjeti slobodu i potrebu da dijeljenjem. Bent je u Norveškoj ostao nakon tragedije na naftnoj bušotini u kojoj je izgubio najboljeg prijatelja i većinu kolega, što je natjeralo na odlazak njegovu suprugu. Spokoj koji mu pruža kućica na obali ne mogu da ponište loše uspomene i njegov ostanak je potvrda dosljednosti sopstvenim idealima.

Introspekcija koju dobija kroz izolaciju joj pomaže da sortira misli i da shvati da je njen život, odnosno što je od njega ostalo u njenim rukama. Veza sa čovjekom koji je istinski voli i sa kojim je istinski srećna samo je podsjeća na sve stvari kojih se mora odreći. Samoća i kontemplacija u nedirnutoj prirodi daju joj spokojne momente da lucidno odluči da neće da se mrcvari sa daljim operativnim zahvatima koji mogu a ne moraju dati rezultate.

Mathieu uprkos početnom negodovanju pokazuje razumijevanje za potrebe svoje srodne duše i u dugoj sceni vođenja ljubavi a onda i emotivnog rastanaka sa kojim se suočava imamo jako emotivno pražnjenje. Uprkos ozbiljnosti tematike nikada patetika i bespotrebna vriska ne remeti idiličnu atmosferu norveškog fjorda.

Nedostatak uobičajenog energetskog naboja ne umanjuje haotičnost unutrašnjeg sukoba koji se odigrava u Helene koju briljantno tumači Vicky Krieps. Povezanost protagonista sa likovima se može osjetiti a Ulliel je pomagao rediteljki na izradi scenarija i ostao vjeran projektu uprkos brojnim vremenskim i materijalnim komplikacijama.

Ljudska drama koja daje na uvid neshvaćenost djevojke koja se mora suočiti sa smrću na vrhuncu života i njen proces suočavanja sa neizbježnim i svođenjem računa. Makar je to što ima života proživjela sa srodnom dušom, našla mir i dom u osobi koja prolazi kroz isti haos i jedno drugom olakšavaju turobnu svakodnevnicu prepunu boli i izabrala način na koji će da proživi svoj kratki vijek.

Mir i spokoj prirode Norveške koji ju je mučio u prvim danima boravka je jedina protivteža nerazumno teškom položaju u kojem se našla. Teški položaj u kojem se našla naučio ju je da je život zapravo mješavina boli i zadovoljstva pa iako bolesna makar uživa u unutrašnjem miru koji je uspostavila u svom novom domu.
-
Cube (1997)

Sci Fi survival horror kanadskog reditelja Vincenza Natalija nastao je insipiran epizodom Twilight Zone (Five characters in search of exit) a. U svom dugometražnom debiju snimljenom za 20dana uspjeva da napravi napetu akciju u jednoj prostoriji a cijeli film je sniman u jednoj kocki, a za efekat kretanja mijenjane su boje zidova)

6 ljudi nalazi se u lavirintu beskrajno povezanih kocaka obilježenih brojevima i zajedno pokušavaju da izbjegne smrtonosne zamke. Dvije eksplicitne grafičke smrti na samom početku utjeruju strah u kosti gledaocu i nesrećnim protagonistima koji ne znaju kako su se tu zadesili.

Instinkt ka preživljavanju ih ujedinjuje uprkos nepremostivim razlikama među njima. Dok savladavaju prepreke problemi se uvećavaju i samoproglašeni vođa se pretvara u tiranina, jer smatra da ima više razloga od ostalih da živi. Teoritičarka zavjere ostaje razočarana kad shvati da se ne krije nikakava tajna iza svega već da je kocka eksperimentalni projekat koji bi htjeli da zaborave i gurnu ispod tepiha poprište njihovih unutarnjih borbi i popuštanja pod pritiskom klaustrofobije i straha od neizbježno tragičnog kraja.

Kroz lik arhitekte reditelj otvara pitanje o moralnosti pronalazaka a istorija je pokazala da su mnogi izumitelji razočarani dostignućima po kojima su zapamćeni. Matematičarka pomoću svojih proračuna navigira neskladnu grupu kroz futuristički košmar da bi joj lik sa posebnim potrebama genijalnom matematikom nadomjestio kompjuter za rješavanje geometrijskog lavirinta.

Boje prostorija takođe simbolišu stanja junaka: tako zagonetke rješavaju u bijelim prostorijama a sukobi doživljavaju vrhunac u crvenim sobama. Likovi nose imena zatvora i oslikavaju u unutrašnja stanja: Rennes – francuski zatvor u kojem su prvi put primijenjene mnoge važeće zatvorske norme; Kazan – za mentalno nestabilne; Holloway – ženski zatvor u Engleskoj; Alderson – poznat po izolaciji zatvorenika; Quentin – čuven po surovosti i Leavenworth – nov zatvor koji se strogim pravilima (Leaven i njeno poznavanje matematike i Worth – arhitekta spoljašnjosti kocke.

Skromni budžet od 400000$ dopunjen je fenomenalnim specijalnim efektima koje su odrađeni besplatno kao pomoć kanadskoj kinematografiji. Boje prostorija takođe simbolišu stanja junaka: tako zagonetke rješavaju u bijelim prostorijama a sukobi doživljavaju vrhunac u crvenim sobama. Pristojnom glumom ansabl uspijeva da nadomjesti budžetske nedostatke a otvoreni kraj je mnogo efikasniji od jednostrano nametnutog epiloga. Vojska, korporacija, ekscentrični bogataš, rijaliti šou – što god da je odgovor, bliže je nego što mislimo. Posebno je impresivan efekat koji ima rediteljev prvijenac kada se uzme u obzir da je sniman kamerom iz ruke, bez uobičajene filmske opreme.
-
Past Lives (2023)

Iz ugla nepoznatog posmatrača u kafiću posmatramo i analiziramo u kakvim je odnosima azijski par koji sjedi sa Amerikancem za stolom preko puta. Retrospektivno se vraćamo četvrt vijeka unazad i upoznajemo uplakanu djevojčicu Na Young i Hae Sunga koji je bezrezervna podrška drugarici. Djeca stalno pričaju jedno o drugom i majke im organizuje pravi ljubavni sastanak. Emigracija je u planovima porodice Na Young jer ima velike ambicije za pisanjem koje ne može zadovoljiti u Koreji. Tako prva ljubav i emocije koje se rađaju među klincima ostaju nerazvijene.

Na Young se navikla na život na Zapadu, promijenila ime u Nora Moon i uspješna je u svom poslu. Jednog dana se sjeti prijatelja iz djetinjstva i otkriva da je pokušao da stupi u kontakt sa njom. Mladi ljudi preko interneta obnavljaju prijateljstvo i sjeme ljubavi među njima ponovo počinje da klija nakon duge hibernacije.

Susret Nore i Haea je nemoguć jer djevojka ne želi da napusti New York i odrekla se svega da bi se tu našla a momak odlazi na specijalizaciju u Kinu. Ponovni rastanak je jedino rješenje i životni putevi im se ponovo razilaze.

U međuvremenu Nora se ostvaruje i u poslu i u ljubavi sa piscem Arthurom prepunim razumijevanja, ljubavi i tolerancije. Hae Sung skače iz veze u vezu i konačno se odlučuje se ultimativni korak – da posjeti Noru u New York.

Lavina emocija preplavljuje nesuđene ljubavnike koji su jedno drugom pravi prijatelji. Neke kocke se nisu sklopile da stupe u emotivni odnos ali to ne umanjuje njihovu čistu ljubav. Arthur savršeno shvata težinu dolaska nepoznatog muškarca u kojeg je njegova supruga bila dugo zaljubljena ali se stoički suočava sa činjenicama i čvrsta je osnova i podrška svojoj dragoj.

Priča o djetinjstvu i prvom zaljubljivanju, neuzvraćenoj ljubavi i teorijama ‘Šta bi bilo kad bi bilo’. Fluidno kretanje kamere i scenarijska postavka stvaraju osjećaj prirodne cjelovitosti iako se priča proteže u periodu od preko 25 godina. Glavni junaci nisu idealizovani već su otvoreni, ranjivi, nesavršeni sa svojim stremljenjima i očekivanjima.

Nora je uvijek imala samo jednu stvar na umu a to je ostvarenje kroz književnost. Hae Sung je vrijedni idealista, oličenje korejanskog društva a Arthur je razumni zapadnjak koji je svjestan da se ne može takmičiti sa vrijednim uspomenama nastalim tokom odrastanja. Razgovorom i civilizovanim ljudskim odnosom neobična trojka uspijeva da se lako iznese sa ljubavnim trouglom iako svi imaju razloga da se osjećaju povrijeđenim. Uzajamno poštovanje je jače od subjektivnih osjećaja i ostaju pravi istinski prijatelji Nedostatak srećnog završetka je zapravo pravi prikaz života – često ne dobijemo ono čemu smo se nadali ako se jedna vrata zatvore otvaraju se nova, sa beskonačnim mogućnostima.

Na kraju kao utjeha ostaje budistički pogled na svijet da su sva prijateljstva i odnosi na novom svijetu rezultat poznanstava i jakih veza iz prethodnih života, komplementarno stihovima Erykah Badu – I guess I’ll see you next lifetime. Očigledni autobiografski elementi iz scenarija ne iznenađuju koliko perfektna filmska tehnika – praćena prirodnim pokretima kamere koji čine da scene koje se nižu jedna za drugom djeluju homogeno. Debitantski projekat dostojan nagrade velikog Kanskog festivala i ljubavna drama koja može da stoji rame uz rame uz najbolje naslove žanra.
-
Spasmo (1974)

Umberto Lenzi je jedan od najproduktivnijih italijanskih reditelja koji se oprobao u svim žanrovima, a naročito proslavio kao reditelj eksploatacione kinematografije. U giallo podžanru, svijetu nerazjašnjenih serijskih ubistava, gdje ubice pod maskama i u rukavicama progone svoje žrtve izdvojili su se Lenzijevi Seven Red Blood Stained Orchids i Eyeball kao prepoznatljivi žanrovski klasici, dok se rjeđe govori o misterioznom i na momente nerazgovjetnog Spasmo-a.

Nakon početnog tumaranja sa policijom u mraku i upoznavanja sa lutkama na naduvavanje obješenim po šumi, naš junak Christian, sa djevojkom Xeniom nailazi na curu na plaži koja ne zna kako se tu zadesila, ali brže bolje bježi od ljubaznosti neznanaca. Christian postaje opsjednut potragom za djevojkom sa plaže , (zaboravlja na svoju djevojku do polovine filma XD), i trag ga vodi do luksuzne žurke na jahti bogataša Alexa.

Uprkos tome što je Barbara (sa plaže) djevojka od Alexa Christian se upušta u avanturu u kojoj brzo gubi konce realnosti. Ili je upleten u neku igru sa kojom je povezan njegov stariji brat? Barbara ga odvodi u kuću gdje joj se, kao dio predstave učestvuju i ljubazni starac i nova djevojka, neobično poznata Christianu sa kojom proživljava senzualno erotični trenutak.

Dok pokušava da razdvoji istinu od fantazije isplivava Christianova neobična prošlost iza koje se krije psihološka trauma. Mreža koju je ispleo stariji brat Fritz da bi pokušao da spase psihički nestabilnog brata Christiana gura u ludilo i doživljava ubilačko pomračenje uma u kojem uzima 4 života.

Estetski impresivno i tehnički besprekorno Lenzi uspijeva da u giallo žanru koji je brzo doživio vrhunac donese nešto novo i iznenađujuće. Hoffman je izvandredan u ulozi koja kao da je pisana za njega a Suzy Kendal je očaravajuća u ulozi femme fatale Barbare kojoj su emocije prema Christianu pokvarile računicu. Ivan Rasimoff još jednom svojim snažnim harizmatičnim prisustvom dodaje na dubini glumačkog ekipe iako se pojavljuje u poslednjoj trećini filma.

Predivne žene sa kojima Christian dođe u kontakt vrlo brzo skončaju na tragičan način. Trauma iz djetinjstva prouzrokovala je potpuno pomračenje svijesti sa nečim sa čim nije mogla da se izbori labilna Christianova psiha. Da stvar bude još gora, bolest je nasledna tako da u liku Fritza otkrivamo manijaka koji se iživljava nad lutkama na naduvavanje.

Ennio Morricone sa originalnim soundtrackom upotpunjuje rediteljevu mješavinu noir misterije sa gotskim elementima, teren na kojem se u karijeri najbolje snalazio. Sanjiva atmosfera i nerazaznavanje istine od sna je karakterističnija za žene (Lisa and the Devil, The Repulsion, All the Colors of the Dark, Perfume of the Lady in the Black, Le Orme) a ovdje po ivici razuma hoda muškarac, oličenje jačeg pola (Bavin Hatchet for the Honeymoon, Peeping Tom).

Krvi i sleazea možda izostaje da bi se o Spasmou govorilo kao najboljem giallou, ali se čvrsto i ravnopravno pozicionira uz pomenute klasike, te predstavlja neizostavan dio kultnog kanona, naročito za ljubitelje giallo žanra u kojem prevagu odnosi misterija naspram konkretne priče.
-
Softie (2021)

Odrastanje nosi brojne izazove, naročito u disfukncionalnim porodicama, pa se desetogodišnji Johnny, srednje dijete mlade majke brine o svojoj porodici umjesto da se bavi dječijim problematikama. Stariji brat je inertni tinejdžer a malenu sestru vodi sa sobom u školu. Majka ima problema sa alkoholom a dječaka upoznajemo kako umiruje svog očuha koji ih je izbacio iz kuće.

Johnny se ne osjeća ugodno u svojoj koži jer ima problem sa samopouzdanjem ali je izuzetno svestran, brzo uči i odlično kapira realnost. Uspostavlja vezu sa profesorom Adamowskim koja će da mu promijeni život. Zbunjeni dječak pogrešno tumači pažnju koju mu ukazuje Jean i njegova djevojka Nora a koja mu fali od njegovih roditelja i pokušava da zavede nastavnika. Sve što zna o emocijama vidio je od svoje majke koja ne pokušava da sakrije svoju promiskuitetnost.

Teško breme nosi Johnny koji pored potrage za sopstvenim glasom mora da brine o svim članovima porodice. Uprkos svemu uspijeva da bude ispred svoje generacije po učenju i želi da pohađa bolju školu, ali majka zavisna od njegovog doprinosa u domaćinstvu za to ne želi ni da čuje. Mlada djevojka sa troje djece zaglavljena je na poslu u trafici bez ikakve perspektive za napredak a inteligentni dječak ima planove za soptvenu budućnost.

Profesor Jean se preselio u maleni grad Forbach na granici bliizu Njemačke zato što je njegova djevojka dobila unosan posao u muzejima Metza pa je i sam iznenađen da je u kompromisnom poslu pronašao ličnu satisfakciju i priliku za ostvarenje kroz obrazovanje mladih.

Kamera subjektivno prati Johnnya, glavnog junaka uz kojeg dječija gluma dobija novu definiciju. Harizmatičan i filmičan, svestran za ples i nadaren za crtanje dječak posjeduje istinski opseg emocija što demostrira kada mu konačno bude svega dosta i nemarnu majku suoči sa činjenicama o lošim uslovima u kojima žive. Loše naselje u kojem živi sa problematičnim vršnjacima i zakržljali obrazovni sistem državnih škola tjeraju Johnnya da shvati da je život mnogo više od loših karata koje su mu podijeljene, da ih može promiješati i postati gospodar sopstvene sudbine a sve to uz minimalni podstrek koji ne dolazi od drugoga, već iznutra.

Dječak se iz neznanja nudi nastavniku koji ga užasnuto odbija ne razumjevši da dolazi iz nezdrave sredine u kojoj je tjelesno predavanje izražavanje emocija. Kroz mladi par – Noru i Jean dobija dovoljno motivacije da preispita svoje želje i posloži prioritete. Na kraju je naučio da prihvati sebe pa su to uradili i drugi i uspio je da skupi dovoljno hrabrosti da se otrgne iz čeljusti destruktivne starataljke. Kada se profesor pojavi na pričešće koje plavokosi momčić željno iščekuje može da se vine u nebesa i zalebdi slobodno uz legendarnu temu ‘Child in Time’.

Francuska kinematografija su uvijek beskrupuluzno bavila osjetljivim društvenim temama i odnosima između maloljetnika i odraslih. U pratkično dokumentarnom maniru socijalno realističnih drama koji prate obične ljude braće Dardenne reditelj Samuel Theis pripovijeda priču o dijamantu u blatu, iskri života i znanja spremnoj da zasija punim sjajem uz minimalnu motivaciju.
-
I bastardi (1968)

Duccio Tessari predstavlja stariju generaciju svestranih italijanskih reditelja koji su se uspješno oprobali u više žanrova i jedan je od tipičnih predstavnika eksploatacione kinematografije. Široj publici je poznat kao reditelj originalnog Kiss Kiss Bang Bang po kojem je snimljen uspješni holivudski rimejk iz 2006., a poznavaci gialloa upoznati su sa naslovima koji su obilježili žanr Bloodstained Butterfly (1971) i Puzzle (1974). Obrađuje teme iz popularnih holivudskih filmskih hitova 60-ih i početkom 70-ih sa višestruko manjim budžetom i originalnom tehnikom snimanja i jedinstvenim ličnim pečatom nadoknađuje nedostatak sredstava.

Jason (Gemma), sposobni pljačkaš dijamanata nakon više uzbudljivih obrta i izbjegavanja policijske zasjede uspijeva da dostavi pozamašni plijen starijem bratu, vođi bande Adamu (Kinski). Njihova majka, bivša ballerina (Hayworth u poodmaklim godinama sa problemom sa alkoholom i začetkom Alchajmerove bolesti) je zadovoljna svojom djecom i proslavlja ispijanjem ogromnih količina viskija.

Gramzivi Adam otima dijamante i eliminiše iz igre opasnog mlađeg brata uz pomoć prevtrljive Karen, Jasonove djevojke. Adamovoj zlobi nema kraja pa doktor kida Jasonu tetive desne ruke sa kojom puca, u tipičnom vestern maniru. Djevojka Barbara (Auger) ga prima na svoj ranč i tu počinje postepeni oporavak.

Sa Barbarom se rađa i emotivni odnos, ali nerašćišćena osjećanja prema Karen i žeđ za osvetom prema bratu Jasonu ne daju mu da se smiri, uprkos majkinim molbama i djevojkinoj ljubavi. Jasonu nije dovoljno da ubije brata, mora i da mu stavi do znanja da je bolji u ovom poslu, pa prije konačnog okršaja, Jason odrađuje pljačku sa kolegom koju je Adam planirao sa svojom ekipom.

Jednostavna, gotovo banalna priča o osveti i bratskom rivalstvu smještena između Arizone i New Mexica u kojoj reditelj slika idealizovanu sliku američkog sna, raja pod otvorenim nebom u pustinji u kojem kauboji isprepletani sa organizovanim kriminalcima gospodare svojim rančevima.

Koliko novca je dovoljno da bi se iznevjerila ljubav? Reditelj kreativno izbjegava klišeizirani, očekivani konačni sukob sa Adamom dodavanjem prirodnog elementa u priči, da bi u poslednjoj sceni zamrzavanjem kadra na bolnoj grimasi majke naglasio tragičnost svih aktera.

Glumačka ekipa prepuna poznatih imena ostavlja dobar utisak iako motivacija junaka nije uvijek najjasnije prikazana. Tipični krimi film svoga doba, sa svim neizbježnim elementima, brzim kolima i jurnjavama, prevarama, lijepim damama i kriminalcima u odijelima u raskošnim palatama i naravno, krvavim obračunima.

Na momente je tužno gledati divu kao što je Rita Hayworth kako se natapa viskijem i(vrlo vjerovatno stvarno) a njena nedijagnostifikovana bolest u ranoj fazi baca sijenku na legendarni citat iz filma: ‘People are like whiskey, you got to choose the best’. Orkestarski soundtrack je još jedan od originalnih pečata vremena i glavna pjesma Love and Money podvlači dominantnu temu ovog jeftinog i na momente haotičnog ali učinkovitog i zabavnog akcionog krimi projekta.
-
Nightcrawler (2014)

Lou Bloom (Gylenhaal) živi od otimanja, sitnog razbojništva kao i krađe i preprodaje građevinskog materijala a savršeno se razumije u poslovni menadžment. Kada mu se ukaže prilika za lakom zaradom snimajući mjesta zločina odlučuje da je zgrabi objeručke.

Neutoljena glad za eksluzivnim snimcima koje Lou kasnije prodaje tv stanicama je pojačana hladnokvrvom beskrupuloznošću i nedostatkom moralnog kompasa jer kad pred očima vidi cilj kao divlja zvijer je spreman da kida zubima sve pred sobom. Odbija priliku za saradnju sa iskusnijim konkurentnom ‘nightcrawlerom’ Joeom (Paxton), koji plaća glavom trku za ekskluzivom sa bezobzirnim ludakom, nevjerovatno uvjerljivim Gylenhaalom.

Sa eksplicitnim snimcima rastu i premije koje dobija pa je prinuđen da zaposli i radnima Ricka (Ahmed) a preko urednice TV programa Nine (Russo) dolazi i do kontakata u lokalnoj stanici. Ono što Lou hoće on to i dobije pa makar bilo potrebno da krši zakon, kompromituje mjesto zločina pomjeranjem žrtava da bi ih uklopio u savršen kadar, ucjenjuje i psihički manipuliše i kvari svijet oko sebe. Kao grabljivica luta noćima njušeći krv i tragediju preko policijske radio veze ucijeniviši Ninu da ima odnose sa njim za još kvalitetnije i dotad neviđene snimke.

Odnos među njima dvojicom društvenih otpadnika podsjeća na odnos dvojca Peschi / Slater u Levinsonovom Jimmy Hollywood (1994). Fanatična odlučnost i otkačenost od ostatka svijeta koja krasi lik Louis Blooma, snimanje dugih noćnih vožnji mračnim ulicama u oči sličnost sa Taksistom Scorsezea (1976). I jednom i drugom junaku televizija predstavlja alternativnu realnost, novu priliku koju je moguće iskoristiti. Dok Travis postepeno gubi konce razuma Louis ih nikada nije ni imao.

Glavni glumac je smatrao da treba da smrša desetine kilograma da bi vjerodostojno prenio ispijenu fokusiranost junaka kojeg oslikava. Sa Riz Ahmedom je pratio ekipe pravih snimatelja mjesta zločina i njih dvojica su ostajali budni cijelu noć da bi djelovali što uvjerljivije kao par lešinara sa kamerama. Jake Gylenhal je sve scene vožnje snimao lično uključujući i napetu jurnjavu pred sam kraj. Rene Russo i Bill Paxton u epizodnim ulogama kompletiraju kasting bogat zvijezdama raznih generacija.

Reditelj Dan Gilroy u svom debitantskom ostvarenju prikazuje prezira dostojnog manipulatora koji ne pokazuje nikakvo kajanje ni želju za promjenom, već u kaljugu svojih deformisanih vrijednosti uvlači sve oko sebe. On anti heroja označava kao virus koji se, u završnoj sceni razdvajanja dva kombija širi i začepljuje gradske ulicom prljavštinom.

Sociopata i ludak koji sa umišljajem manipuliše sve oko sebe i svjesno izbjegava bilo kakvu vrstu odgovornosti dok se visoko penje ljestvicom tv produkcije, zato što su mediji stvorili njega i njemu slične gravljivice koji za novac jure za ljudskog patnjom.

Skrupule i norme su za Loua nepoznanica a zadovoljstvo i osmijeh jedino mogu izmamiti snimci tragedije drugoga a da bi slika bila još turobnija takvog su pogleda ljudi koji sve te užase finansiraju i emitiju u udarnom terminu. Moć transformacije koju posjeduje i brzina kojom se prebacuje iz poslušnika u progonitelja prikazuje složeni proces koji se krije iza ispijenog lika. Lou je nuspojava društva željnog grafičkog nasilja i priča o užasima koji su zadesili druge da bi ostalima životi bili lakši i podnošljiviji.
-
Carnival of Souls (1962)

Niskobudžetno ostvarenje reditelja Herk Harveya ujedno je i njegov jedini igrani film a iza sebe ima veliki broj industrijskih i obrazovnih filmova. Sa skromnim budžetom od 33 hiljade dolara i malom filmskom ekipom od svega pet ljudi uz sebe on se zajedno sa co-scenaristom odrekao profita i 16-mm kamerom snimio za tadašnje vrijeme bioskopski neuspjeh. Zahvaljujući kasnim večernjim projekcijama na TVu film se vraća iz zaborava i nakon drajv in projekcija za koje je bio i namijenjen postepeno dostiže kultni status i smatra se jednim od utemeljivača psihološkog horora.

Američki problem sredinom prošlog vijeka bila je brza vožnja među mladima koji isprobavaju svoju vještinu u opasnim trkama sa sve snažnijim mašinama (drag race). Mary Henry sa drugaricama učestvuje u jednoj takvoj trci sa tragičnim ishodom. Automobil probija zaštitnu ogradu mosta i pada u duboku rijeku. Bezuspješna potraga završava kada iz rijeke izađe nesrećna djevojka u stanju šoka.

O glavnoj junakinji znamo malo toga: fakultetski obrazovana muzičarka, čvrsto prizemljena u razumu. U potrazi za promjenom prijavljuje se za posao u crkvi i djevojka hladno realno posmatra svoj angažman kao bilo koji drugi posao bez mnogo vjere. Candace Hilligross je nevjerovatna u ulozi moderne žene, prototipa snažne junakinje determinisane da savlada sve prepreke svojim najvećim oružjem – mozgom i promišljanjem.

Oslanjanje Mary Henry na razum lako je opravdati kao potiskivanje, supresiju nemilih događaja i neosviješćene traume. Mrtvac kojeg samo ona vidi je prati od nezgode a vizije, diskonekcije sa stvarnošću traju sve duže i napaćena djevojka može samo nemoćno da vrišti u agoniji. Nerazumijevanje kojim je okružena u ‘stvarnosti’ prenosi se i na drugu stranu razuma u trenucima kada njen glas niko ne čuje. Momak koji je zainteresovan za samo jednu stvar od nje je uporan i dosadan a stariji likovi puni moralne osude i životnih lekcija koje niko nije tražio. Jedina iskrena i prava pomoć od Dr. Samuelsa stiže suviše kasno.

Sa današnjeg aspekta je priča možda banalna i previše podsjeća na dugometražnu epizodu Twilight Zone ali fabula nije najjači adut kojim raspolaže ovo malo remek djelo nezavisne produkcije. Iako je kraj predvidiv ništa nije manje šokantan, a posebno treba naglasiti napor glumica koje su stvarno obučene potopljene u ledenoj vodi i kada ih izvuku iz ‘olupine’ auta vidno se tresu

Snimanje sa visine i kosi nepravilni kadrovi pridruženi su tipičnim subjektivnim kadrovima. Malo dijaloga i zvuci ambijenta su veoma bitni podsjećaju na nijeme filmove i smjenjuju se sa soundtrackom a atmosferično lutanje junakinje sablasnim napuštenim karnevalom na obali mora uz realni osjećaj njene izolacije i odsječenosti od društva. Međusvijet kojim luta je određena vrsta čistilišta i tek kad uvidi svoju smrt njena duša može da produži dalje.
-
The Dive (2023) & Fall (2022)

Dvije sestre imaju tradiciju koja vuče korijenje iz djetinjstva: iako imaju svoje živote i odnos među njima je zahladnio tokom godina nisu prekinule tradiciju odlaska jednom godišnje na ronjenje, kao što su to radile sa svojim ocem. May je vrhunski pripremljena, opsjednuta opremom i spravicama koje olakšavaju podvodni sport dok je Drew lakomislena i ne snosi odgovornost za posljedice svojih djela.

Uživanje u bistrom, dubokom morskom plavetnilu prekida odron i stijena zarobljava May na 30 metara dubine. Drew je primorana na akciju koja zahtijeva nadljudske napore da bi spasila svoju sestru koja očito ima psihičkih problema. Otišla je od kuće i dok pod vodom očekuje spas i nove boce kiseonika u glavi joj se nižu mentalne slike: Nepreboljena smrt oca dovela je do pritajenih razmirica prema neodgovornoj sestri a i roditeljsko forsiranje da bude najbolja u svemu što radi u njoj su proizveli kontraefekat.

Volja za preživljavanjem kod Drew je ogromna, više puta lako savladava prepreke, odlazi do obale u potrazi za rezervoarima kiseonika i kablom iz automobila kojim bi podigla kamen. Ona trči svoju iron man trku i želja da spase sestru nadjačava tjelesna ograničenja: ne obazire se ni na umor, ni na razliku u pritiscima nastalu usled nedostatka dekompresije.

May počinje da halucinira i čuje pjesmu Only You koju mrzi dok pokušava da ostane mirna i ne potroši sve zalihe kiseonika. Trka sa vremenom i jalovi sestrini napori tjeraju May da izgubi nadu ali Drew je ta koja je prevazišla samu sebe i vratila se uprkos molbama iskusnije i starije sestre i oslobađa je od teške stijene. Sada je na May red da spasi izmrcvarenu i malaksalu junakinju.

Film u kojem dvije junakinje nose priču u velikom plavetnilu okeana. Napeta trka sa vremenom je uzbudljiva u svakom trenutku i zajedno sa djevojkama na ivici sjedišta proživljavamo sve milisekunde u kojima se cure bore za svaki dah. Njihov problematičan odnos zasijenila je želja za preživljavanjem i na praktičan način iskazuju ljubav kroz želju za životom. Podvodni snimci, komunikacija u maskama i tama morske dubine proizvode jezivi klaustrofobični efekat a smirenost i racionalnost sestara ih čini dopadljivim protagonistkinjama.

Rimejk švedskog filma Breaking Surface donosi priču o snazi ljudskog instinkta za samoodržanjem koja zasjenjuje površno sestrinsko rivalstvo. Njemački reditelj bira rajsku plažu i vrelinu sunca koji su zamijenili snijeg i led iz originala i pretvara ih u realni užas. Napuštena kapela je očigledna metafora da se za svoje spasenje junaci moraju teškom mukom izboriti, bez čuda i magijskih religioznih elemenata.
Suprotno neistraženim morskim dubinama film Fall reditelja Scotta Manna se bavi alpinistkinja u potrazi za adrenalinskom injekcijom prvom nakon tragičnog gubitka prijatelja. Becky je zajedno sa Danom i najboljom prijateljicom Hunter doživjela alpinističku tragediju i momak je nastradao padom u provaliju.

Becky cijelih godinu dana izbjegava da pogleda istini u oči, tugu utapa u alkoholu, i dalje poziva Danovu sekretaricu na telefon, a energična Hunter je tjera da se suoči sa svojim strahom koji kadtad mora prebroditi. Meta za penjanje je odabrana: tv toranj usred pustinje visok 600 metara. Građevina je predviđena za rušenje, napuštena, dotrajala i zarđala što ne pomaže Beckyinom poljuljanom samopouzdanju koja je u stalnom kontaktu sa ocem.
Osvajanje vrha je ujedno prilika da poprave međusobne odnose i prospu Danov pepeo na mjesto koje bi mu se svidjelo. Kada dvije avanturistkinje, suprotno očekivanjema, uspiju da se uspenju na zapuštenu građevinu početnu sreću zamjenjuje šok kada se dio tornja odvali i ostanu zarobljene na vrhu, bez signala. Nekoliko pokušaja sa mobilnim telefonima i dronom se velikom brzinom izjalove i prepuštene su na milost i nemilost okrutnom suncu a kako se primiče mrak tako i hladnoćama i snažnim naletima vjetra.

Volja junakinja je na testu kada moraju da sačuvaju razum uprkos Beckynoj povredi. Tetovaža na nozi Hunter razotkriva tajnu koju je tako brižno krila: i ona je bila u vezi sa pokojnim Danom. Djevojke uspijevaju da prevaziđu razliku ali sve to je samo plod Beckyine mašte. Izgubila je razum od dugog čekanja a drugarica je životom platila svoj pokušaj da se spusti niz toranj. Sa surovom realnošću nas upoznaju lešinari – pustinjski vjesnici smrti. Uz ludu sreću i očevu požrtvovanost policija pronalazi traumatizovanu djevojku koja je u bunilu uspjela da umiri svoju savjest i raščisti odnose sa prošlošću koji joj nisu dali da nastavi dalje.

Reditelj nam vješto izmiče stolicu pod nogama kada dovede u pitanje lucidnost glavne junakinja je bez najave prešla u svijet fantazije i snova. Oprost koji pronalazi za svog momka i prijateljicu umanjuje gubitak razuma, djeluje oslabađajuće i uz tragične dvije smrti barem postoji određena vrsta srećnog kraja.

Surovost uslova na visini savršeno je dočarana uz prisustvo prirodnih elemenata sunca, noći, vjetra i neizbježne gladi i žeđi, a jeziva konstrukcija koja se jedva drži pričvršćena na labave šarafe čini da se pitamo koliko su adrenalinski zavisnici racionalni u svojoj jurnjavi za još jednim uzbuđenjem i prevazilaženjem novog zacrtanog izazova. Filmska ekipa se umjesto zelenog platna odlučila za izgradnju gornjeg dijela tornja visine 30 metara na vrhu planine što je postiglo zadovoljavajući učinak bolje od specijalnih efekata. Da stvari budu još impresivnije glavne glumice su same snimale svoje kaskaderske cene.

Oba naslova na efikasan način koriste skromne budžete i malu filmsku ekipu da bi izgradili svijet u kojem teror mijenja uobičajeno adrenalinski naboj. Okolnosti u kojima su zarobljena dva para djevojaka su različita ali u oba slučaja tragične okolnosti dolaze do katarze koja im može donijeti malo spokoja nakon preživjele traume.
above the clouds, depth, desert, dive, drama, free climb, girls, height, horror, ocean, oxygen tank, relationship, survival, tower, usa