-
Le Grand Chemin (1987)
Vrelina ljetnjeg sunca čini truckanje autobusom nepodnošljivim za dječaka Louisa koji negoduje majkinu želju da ostane kod njene drugarice Marcelle. Strpljive majkine riječi mu ništa ne znače zato što 3 nedjelje treba da ostane kod nepoznatih ljudi dok se majka ne porodi. Tata je u Nici i zaokupljen je sezonom ljeta 1959. godine. Sa stanice im pomoć nudi stolar Pelo koji otkriva svoju sirovost i prostodušnost.
U kući pored starateljkine se nalazi djevojčica Martine koja je godinu dana starija od Louisa i uz koju ubrzo otkriva tajne lokacije kroz koje posmatraju djetinjim očima žitelje šarenolike varoši. Kao i Louis, Martina živi bez oca, jer je, kao sezonski radnik koji je odlepršao za zaposlenjem i ostavio Martininoj majci Yvonne brigu o Martini i starijoj sestri Solange. Kroz percepciju dječaka postepeno otkrivamo i da je Marcelle Peloova i da imaju bračne nesuglasice zbog kojih se Pelo natapa u alkoholu.
Pogled sa drveta koje je dječaku pokazala Martina simboliše zajedničke trenutke koje par provodi i pored dječijih nestašluka i smicalica koje izvode ostaje prostara za duboko posmatranje i upoznavanje sa svijetom odraslih koji je za njih još uvijek velika misterija. Od nje saznaje surovu istinu da ih je otac napustio i teško se sa suočava sa tim saznanjem.
Veza koju je izgradio sa Marcele i Pelom je suviše čvrsta da bi popustila i par iako ima međusobnih neraščišćenih problema uspijevaju da uz pomoć dječaka koji je nadomjestio njihov tragični gubitak pronađu novu snagu da idu naprijed. Uz Louisa su vidjeli život kakav su mogli da imaju da se nije dogodila tragična nezgoda tokom porođaja u primitivnim uslovima.
Svijet francuskog sela je živ i odiše životom: od jarkih boja cvijeća do glasnog cvrkutanja ptica i vapaja užarenih zrikavaca. Mala zajednica okupljena oko crkve u sredini živi harmonično uprkos nesuglasicama i sitnim razmiricama. Njihovi životi bezbrižno prolaze u repetitivnim obavezama života na selu. Svi se međusobno poznaju i brinu jedni o drugima kada je najpotrebnije.
Uz dječaka Louisa kao centralne figure se izdvaja nezgrapni par Marcelle i Pelo. Ona je nježna i pretjerana brižna prema svima osim prema njemu a on joj se sveti za nedostatak pažnje konstatnim opijanjem i nemilim scenama koje priređuje. Pojavljivanje dječaka je test za njihovu vezu i ispit zrelosti koji samo mogu prevazići zajedničkim naporom. Louis je dječak u godinama kada se formira kao ličnost i nedostaje mu očinska figura. Prepun pitanja bez odgovora od banalnih do ozbiljnih egzistencijalnih pitanja.
Uprkos nedostatku očeve ljubavi ima zdravu majku koja ga voli koja treba da rodi novoga člana familije a na selu je pronašao i pravu prijateljicu u direktnoj muškobanjastoj Martini. Zajedno su podijelili slatke tegobe odrastanje i u sjećanjima urezali najljepša životna sjećanja dok je stariji par uspio da pronađe svoju drugu šansu u emotivnom i dominantno melodramatičnom raspletu.
-
Costa Brava, Lebanon (2021)
Nekada rajska zemlja Liban se, pogođena ratnim pustošenjima i sukobima zarad profita bogatih interesnih grupa pretvorila u pustoš. Ogromna stopa nezaposlenosti sa visokom inflacijom i nestabilnom političkom situacijom su pretvorili glavni grad Beirut u tempiranu bombu koja je bukvalno spremna da pukne kao lučko skladište 2020.
Rediteljka Mounia Aki bira ekološku temu od vitalnog značaja ne koristeći se stvarnim događajma i likovima već radnju izmješta u blisku budućnost svoje zemlje. Prikazana ‘izmišljena’ realnost je veoma bliska i nemar političkih aktera za par jeftinih poena kod birača plaća nedužno stanovnišvo. Iako zvanično slovi za ekološku državu prikazani problemi u filmskom svijetu itekako se odnose na Crnu Goru i inertni odnos ka pitanjima od značaja za životnu sredinu.
Porodica Kadri je pobjegla od nepodnošljivih uslova glavnog grada Libana u kojem je situacija očajna – od društvenih prilika preko nivoa zagađenja vazduha. Walid sa svojom suprugom Sorayom i ćerkama Talom i Reem žive u skladu sa prirodom uzgajajući zemlju i brinući o njoj.
Nacionalizacija zemljišta i pretvaranje njihovog spokojnog kutka koji su izgradili mukotrpnim radom pretvara njihov život u pakao. Uz statuu predsjednika novi reciklažni pogon treba da osavremeni obradu otpada. Iza kulta ličnosti i naduvenog političara kriju se riječi bez pokrića uoči izbora.
Smetlište koje je napravljeno u oazi zelenila razotkriva sve probleme izolacije idilične porodice. Soraya je poznata pjevačica koja se odrekla svoje karijere i preispituje ispravnost svoje odluke kada im se život pretvori u deponiju. Tala prolazi kroz tinejdžersku metamorfozu i javljaju joj se buntovne misli, prirodna želja da negira očeva stroga pravila. Buđenje seksualnog nagona ne može da negira u prisustvu Tareka, mladića zaduženog za izgradnju otpada. Reem opsesivno kompulzivno vjeruje u magiju brojeva isprepadana tatinim apokaliptičnim pričama o životu u gradu. Walidovoj majki narušenog zdravlja naročito je prijala zelena oaza u kojoj su se Kadrijevi skućili daleko od civilizacije.
Unutrašnji procesi članova porodice pokrenuti velikom životnom i egzistencijalnom krizom su prikazani kroz svakodnevne aktivnosti sa kojima se lako poistovjetiti. Mjehur koji je napravio Walid da sačuva svoje od zla spoljnog svijeta ih čini izopštenicima i taocima rigoroznih pravila, suprotno od njegovog buntovničkog duha. Odlaganje radova na deponiji ne donosi razrješenje kojem se nadaju i izlazak iz zone komfora je neminovan.
Destruktivni uticaj ljudske gluposti na mikrosvijet ljudi i faune i flore ne može da poljulja čvrste temelje na kojima se temelji porodica Kadri. Gospođa Zeina se oprašta od svoje bistre unuke Reem riječima da život ne treba shvatati ozbiljno a to je ono što iz prevelike brige zabrinuti roditelji zaboravili / lična iskustva su neophodna u formiranju ličnosti.
Intimna priča potvrđuje otrcanu ekološku parolu: Djeluj lokalno, misli globalno. Ruiniranje planete za ličnu korist je trend posrnulog čovječanstva ali svako svojom unutarnjom borbom mora da doprinese, a nekad je neophodno i priznati poraz da bi lakše nastavili dalje. Povratak Kadrijevih u Beirut se nikada ne implicira direktno ali transformacija Walida dolazi iz želje za bolje sjutra ćerke koja je slijepo prihvatila njegova ograničavajuća pravila. Međunarodna zajednica je nijemi pasivni posmatrač čiju smo ravnodušnost mnogo puta osjetili i na svojoj koži.
-
Giallo Specijal: Trilogija Luciana Ercolija
Forbidden Photos of Lady Above Suspicion (1970)
Karijera uticajnog italijanskog reditelja Luciana Ercolija je trajala kratko zato što je krajem 70ih se povukao nakon što je naslijedio pozamašnu sumu novca. Kao i većina zemljaka, stvaraoca toga doba oprobao se u različitim žanrovima a njegova tri filma koja se mogu svrstati u kategoriju giallo smatraju se najkvalitetnijim predstavnicima žanra karakterističnog za zemlju apeninskog poluostrva.
Publici toga vremena poznata glumica češkog porijekla Dagmar Lessender tumači Minou, djevojku koja alkoholom i tabletama krati vrijeme između susreta sa često zauzetim suprugom Pierom. Noćna šetnja se pretvara u užas kada je napadne i fizički uznemirava nepoznati muškarac.
Osim što želi da mu se otmena junakinja preda dobrovoljno tvrdi da je njen suprug ubica. U tom trenutku stiže i vijest o neobičnoj smrti bogatog finansijera koji sarađuje sa njenim suprugom. Svi tragovi vode ka čovjeku kojega voli a koji se pravi da je sve pod kontrolom i dodatno budi sumnju u zabrinutoj supruzi.
Minou naivno upada u vješto postavljenu zamku proračunatog progonitelja uradivši upravo ono što je želio od nje: tjelesno zadovoljstvo kroz svjesni pristanak na seksualni čin. Najbolja prijateljica liberalnih pogleda i ponašanja Dominique joj je bezrezervna podrška i pokušava da racionalizuje njeno ponašanje kroz emocionalnu frustraciju partnerom. To je samo početak problema za djevojku koja počinje da gubi razum da ni riječi podrške Dominique ne mogu da je umire. Priznanje mužu ne donosi željene rezultate i situacija djeluje bezizlazno.
Igre mačke i miša između predatora i žrtve je postignuta kroz prigušeno osvjetljenje i naizmjenične krupne planove umjesto uobičajenog sporog, gotovo besciljnog hodanja neosvijetljenim prostorijama. Svijet visoke mode bogatog taleža i moderni, savremeno opremljeni enterijeri upotpunjen je notama najvećeg među filmskim kompozitorima Ennia Morriconea.
Iako izostaje krvi i uobičajenog nasilja giallo elementi su prisutni: dama u nevolji, progonitelj sa sado/mazohističkim sklonostima se vidi od prvog trenutka ali je njegova motivacija nejasna do samog kraja, pogrešan trag na koji nas lukavo navodi scenarista Ernesto Gastaldi koji je sarađivao na svim Ercolijevim giallo projektima. Poznata lica sa velikog platna predvođena Lessender i budućoj rediteljevoj supruzi Nieves Navarro daju prostom zapletu odgovarajuću dubinu skromnom ansamblu od 6 glumaca.
Ucjena i manipulacija za kojom je pribjegao neimenovani glavni negativac kao i seksualne igre predstavljaju stanje u elitnom društvu prikazanog vremena. Izdašna golotinja, ekspanzija pornografskih fotografija, psihodelične diskoteke su sve elementi koji se smatraju stubovima euro sleaze, podžanra kinematografije koji se najčešće dovodi u vezu sa eksploatacionim stvaraocima.
Jedinstveni stil oblačenja i super moderni unutarnji dizajn su kvalitetno ostarali i danas se smatraju retro visoko stilizovanom modom. Što se tiče tehničkih aspekata, kretanje kamere uz brižno postavljenu scenografiju od autističnih umjetnina dostojno je velikih majstora koji su pozlužili kao inspiracija, a na prvom mjestu Hitchcock i Bava.
Reditelj u svojim sledećim ostvarenjima nastavlja da slijedi uspješnu formulu dame u nevolji koja se našla usred nekog prljavog posla, jedina razlika je u sledeća dva filma glavnu ulogu tumači Nieves Navarro.
Death Walks on High Heels (1971)
Drugo rediteljevo značajno giallo ostvarenje donosi mnogo više uzbuđenja i komplikovaniji zaplet u odnosu na debitantski projekat. Centralna ličnost je francuskinja Nicole koja je predmet interesovanja pariške policije. Njen otac je osumnjičen za učestvovanje u pljački skupocjenih dijamanata a jedan od pljačkaša je ubijen na noćnom vozu a ubica kojem se ne vidi lice mu je prerezao grkljan.
Nicole svojim egzotičnim plesom i ukusnom tačkom kabarea izdržava pijanog momka Michela koji je očajan jer ne može da pronađe posao. Djevojka lagano odbacuje telefonske prijetnje progonitelja robotizovanog glasa sve dok se ne nađe sa njim oči u (plave) oči i ne izgubi tlo pod nogama sa narušenim osjećajem privatnosti. Očajna od straha hrli u naručje nepoznatom obožavaocu opčinjenim njenim izgledom i zajedno odlaze u London gdje se među njima rađa intimna osjećanja.
Oženjeni muškarac je doktor Robert Mathews status doktora i svoju kliniku duguje supruzi Vanessi od koje ne smije da se razvede ali ga to ne sprječava da se upusti u ljubavni odnos sa Nicole koja je oduševljena jer ne postavlja pitanje. Kuća na obali u malenom obalskom gradiću je sklonište gdje konzumiraju svoju vezu ali i privlače radoznale poglede uvrnutih mještana.
Prvi dio filma uspostavljen je u postavljanju misterioznog zapleta oko ukradenih dijamanata i ugroženosti prekrasne Nicole dok se u drugom tijelu priča okreće ka tipičnoj policijskoj potrazi za nepoznatim ubicom. Stariji i mlađi policajac razmjenjuju šaljive opaske i tapkaju u mraku dok prvooptuženi Michel ne preuzme inicijativu i pritiskom na neke od osumnjičenih dođe do informacije koje inspektori Scotland Yarda nisu u stanju da prikupe.
Krvavi trag koji vodi ka dijamantima često nas navodi na stranputice i tapkamo u mraku uz nekoliko potencijalnih raspleta koji vode do iznenađujućeg obrta unutar uzbudljivog klimaksa. Osim atmosferične muzike Stelvio Ciprianija i moderno uređenih prostora u kojima se kreću junaci do samog kraja nismo sigurni ko je počinitelj i šta se krije iza misterioznog nestanka i tragične smrti Nicole, a onda i supruge doktora koji ne otkriva svoje emocije. Veliki broj sporednih likova dočarava sliku radoznalog društva koje se hrani tračevima i vijestima iz crne hronike.
Reditelj odlazi korak dalje u odnosu na FPOLAS, proširuje ansambl glumaca. Stradanje djevojke je samo jedan segment filma dok policija pokušava da rasvijetli teško razbojništvo. Simon Andreu i Nieves Navarro su centralne ličnosti dok je Frank Wolff sjajan kao ljigavi dvolični doktor koji pokušava da konzumira vezu sa dvije prelijepe djevojke.
Tri prikaza iste situacije iz perspektive različitih pojedinaca je još jedan majstorski implementirani element naracije koji konfuznu priču čini zanimljivom do poslednjeg trenutka u svijetu zadimljenih striptiz klubova i otrcanih šala dobronamjernih policijskih činovnika.
Death Walks at Midnight (1972)
U trećem, poslednjem dijelu nezvanične trilogije dobijamo i poslednji eksploatacioni segment italijanskog filma koji je nedostajao: uz slasher / giallo dominantni ton imamo i perspektivu iz ugla medijske kuće i novinara koji juri za ekskluzivom.
Zavodljiva manekenka Valentina (Navarro) olako pristaje na neobičnu foto sesiju sa Gio Baldijem (Andreu) – pod uticajem eksperimentalne droge HDS. Pod uticajem jakog psihodelika djevojka vrišti jer je u stanu naspram njenog ugledala ubicu kako sadistički ubija gvozdenom pesnicom sa bodljama bespomoćnu djevojku. Fotograf je iskoristio naivnost istraumirane djevojke i fotografije su objavljene na naslovnoj strani.
Negativnim publicitetim privukla je nekoliko čudaka među kojima se i nalazi ubica koji je proganja. Umjetnik Stefano se vraće u njen život a tu je i mrzovoljni inspektor koji je optužuje za zloupotrebu droga. Djevojka Helene je stvarno umrla u stanu preko puta junakinjinog ali 6 mjeseci ranije, a Dolores, žrtva koju je ona vidjela je počinila samoubistvo.
Niko ne vjeruje u Valentininu priču dok pokušava da poveže tragove lutajući Milanom i otkrije misteriju iz Hamburga koja je povezala dvije mrtve djevojke sa lancem trgovine drogom. Veliki broj likova navodi na (svjesni) pogrešan trag i teško je pretpostaviti u kojem pravcu će odvesti visoko stilizovana misterija a iznenadni obrt čini priču zanimljivom do samog kraja. Valentina upada u internacionalnu mrežu kriminala i sledeća je žrtva (ne previše) iznenađujućeg glavnog zlikovca.
Uz Ennio Morriconea, Stelvia Cirprianija iz prethodna dva filma reditelj je priključio treće veliko ime – Gianni Ferria koji komponuje perfektnu snenu a zavodljivu temu koja nosi naslov po glavnoj junakinji.
Ubistva gvozdenom pesnicom su oblivena zadovoljavajućom količinom krvi dok junakinja traga za istinom i pokušava da pobjegne iz mreže u koju se sama svjesno uplela. Plaćenici iz Hamburga predstavljaju humoristički odušak koji ne djeluje najadekvatnije ali podvlači surovost onoga po čijem nalogu radu.
Tri giallo naslova ističu se kao najkvalitetniji predstavnici žanra i nastali su na vrhuncu, početkom 70. Svi segmenti italijanskog društva i predmeta interesovanja pažljivo su stavljeni u prvi plan i razloženi na proste činioce i pred nama su: božanstvene glavne dame koje se spletom okolnosti nađu u nevolju, prljave igrice predstavnika buržoazije, kriminalcii i šverceri koji su spremni za sve za ogromnu količinu novca, neznavena policija i štampani mediji u jurnjavi za senzacijom; raskoš vila, apartmana i studija kao i prirodne spoljne ljepote lokacije na kojima su snimani.
Luciano Ercoli je zasluženo otišao u ranu penziju a za sobom ostavio neizbrisiv trag pa se njegovi filmovi izdvajaju iz mora sličnih kvalitetom, muzikom, scenarijom i kamerom. Supruga Nieves Navarro i Simon Andreu su glavne zvijezde i svojom harizmom i glumačkim umijećem stvaraju likove koji su savršeni predstavnici šarenolikog društva 70-ih.
-
Jibeuro (2002)
Song Woo, dječak iz Seoula vozom sa svojom majkom ide kod bake koju nikada nije upoznao i ne zna ništa o njoj. Nakon promjene transporta i klackanja seoskim autobusima pred njim se nalazi pogurena gluvonijema starica koja nikada nije napustila selo. Uz razmjenu učtivosti i izvinjenje zbog nedostatka posjeta ćerka odlazi i dječak je sam u drvenoj straćari bez televizije, tekuće vode i pogodonosti uz koje se razmazio.
Upoznavanje sa bakom ide uz početno negodovanje a staricin jednostavan stil života potpuno je neshvatljiv sedmogodišnjaku željnom osnovnih komoditeta. Kada konačno potroši baterije za svoju ručnu konzolu upušta se u istraživanje neasfaltiranih puteva koji presjecaju netaknutu prirodu.
Pokušava da istjeruje inat sa staricom koja je uprkos unukovoj grubosti uvijek pristupačna i željna da mu ugodi, koliko je to u njenoj mogućnosti. Starica sama brine o skromnom domaćinstvu i klasičnom trampom obezbjeđuje sebi stvari neophodne za život.
Razgovora među unukom i babom nema ali se među njima rađa neraskidiva veza koja prerasta u ljubav. Nedostatak tipičnog scenarija taktički je izostavljen da bi rediteljka ostvarila veći stepen izolacije i doživljaja ruralne sredine kroz oči gradskog klinca koji nakon početnog negodovanja počinje da razumije staru ženu čija je volja za životom i upornost sa kojom obavlja svakodnevne poslove zadivljujuća.
Uz sitne nesuglasice i razmaženih dječijih izliva bijesa kroz sudar dvije generacije, dva različita univerzuma dolaze do ljubavi i razumijevanja kao zajedničkog imenioca. Staričina spremnost da da priliku nečemu novom i nepoznatom zadivljuje više nego Song Wooova spremnost da se adaptira neprijatnoj situaciji. Godine iskustva nikad imenovanoj baki daju neophodnu mudrost i fleksibilnost da razumije djetinje hirove.
Gospođa koja glumi staricu nikada nije ni gledala film a kamoli glumjela u nekom u čemu se ogleda rediteljkina pažljiva briga za autentičnost. Svi ljudi na selu su brižljivi jedni prema drugima jer zajedno dijele teškoće preživljavanja skromnim stilom života. Seoska djeca prihvataju mrzovoljnog Song Wooa koji nije navikao da snosi posljedice za svoje akcije pa im se ne izvinjava nakon što im u nekoliko navrata upropasti igru.
Tek kada mu dječak sa sela pomogne u teškoj situaciji razumije da ima pogrešnu percepciju o njima i bez razloga iz posmatra sa visine a to saznanje tek dolazi nakon što se poveže sa bakom. Pokušava da poduči staricu da mu piše u gradu i u epilogu vidimo veliki broj razglednice koje starica brižljivo čuva.
Radnja je bazirana na istinitim događajima kada je rediteljkina majka poslala njenog mladog rođaka na selo kako bi naučio da cijeni i razumije vrijednosi života. Drama o odrastanju, razumijevanju i povezivanju sa našim starima je dirljiva utoliko više što je postignuta sjajna karakterizacija upravo spomenutim nedostatkom uobičajenog dijaloga. Nedostatak formalnog glumačkog iskustva glavnih junaka je i najveća snaga u kojoj su i sedmogodišnjak i starica prirodni i uvjerljivi u svom odnosu.
Čelična volja za samoodrživosti u starim ljudima je toliko jaka da je rastopila i srce razmaženog milenijalca. Većina filma je snimana na autentičnim spoljnim lokacijama i sa dugim statičnim scenama u kojoj se saživljavamo sa prirodom i zasluženo je pobrao simpatije publike na festivalima i posebnu nagradu žirija u Kanu.
-
Summer of ‘42 (1971)
Prvo ratno ljeto najvećeg sukoba prošlog vijeka je vrijeme dešavanja ovog filma o odrastanju ali daleko od fronta. Narator Hermie sa najboljim drugarom Oscyem i njihovim prijateljem Benjijem svako ljeto provode na ostrvu Nantucket. Počinju da primjećuju djevojke i zainteresovano posmatraju mornara i njegovu prelijepu ženu.
Kada u njihovim očima starija djevojka isprati svog supruga u inostranstvo i u nepoznato Hermie ugleda priliku da joj se približi. Željan ljubavi dječak pogrešno tumači znakove pažnje i lijepog vaspitanja djevojke kojoj ni ne saznajemo ime. Ona postaje objekat njegovog maštanja, osjećaj mnogo dublji i znažniji nego onaj koji ima sa svojim vršnjakinjama u bioskopu.
Iskrenost njegovih emocija i čestita namjera guraju nesrećnu djevojku na jednu noć u zagrljaj tinejdžera kada je sačeka telegram o tragičnoj smrti supruga. To je sve što može da pruži punom nadanja dječaku koji je osim prvoga ljubavnog iskustva prvi put iskusio slast i gorčinu prave ljubavi.
Za dječake većina iskustava naročito u sticanju emocionalne zrelosti su prva i često bolna. Oscy, za razliku od nježnog i brižnog Hermia, od djevojaka samo želi jednu stvar i iz ukradenih udžbenika slijedi uputstva koja ga vode do slatkog raja i nove prilike za hvalisanje. Benjieva najveća krivica je što malo mlađi i još uvijek mu se nisu pokrenuli seksualni nagoni.
Dječaci prvi put osjete na svojoj koži da ih različitost uvjerenja razdvojiti jedne od drugih. Ulogu Hermia glumi tinejdžer glumac što dodaje vjerodostojnosti njegovih mladalačkih nedaća. Razgovori među mladim adolescentima su jednostavni do banalnosti, što je zapravo prava istina o muškom društvu tog, a i starijeg uzrasta.
Sunce i zasljepljujuća pješčana bjelina prikazaju predivne prizore ostrva koje ljudska ruka još nije uspijela da uništi. Drvene kolibe na plaži, mala zajednica mještana i vlasnika vikendica predstavlja rajsko okruženje i idealan prostor za upoznavanje sa svijetom mladih momaka. Sa druge strane strane Dorothyn svijet se ruši i mlada postaje udovica i mora pobjeći iz zlatnog kaveza kakvo je rajsko ostrvo.
Vanvremenska kompozicija Michel Legranda koja je dobila nagradu akademije 1971. kreira sjetnu atmosferu oko Dorothy i dopunjuje zvuke ambijenta uspostavljene snimanjem blizu okeana pa se govornici nadjačavaju sa vjetrom i talasima što doprinosi realističnosti pravog plažnog dijaloga. Jennifer O’Neal je sjajna kao čedna, misteriozna preplanula boginja ljubavi u očima dječaka.
U italijanskoj kinematografiji je popularan i izražen žanr erotske drame odrastanja, u kojem najčešće starija djevojka uči ljubavnim trikovima nezrele tinejdžere. U ovom ostvarenju je priča malo ozbiljnija nauštrb manjka erotike pa su glavne teme istraživanje seksualnosti i potraga za ljubavlju i prvim iskustvima u odnosima u drugačijem, konzervativnijem i zatvorenijem vremenu, kao i neminovni prvi dodir hladne ruke smrti i razaranja rata koji je obilježio XX vijek.
-
Apples (2020)
Svijetom vlada pandemija iznenadnog gubitka pamćenja, prilikom koje pacijenti osjete kratak bol u glavi i u sledećem trenutku se ničega ne sjećaju. To pogađa i našeg junaka koji se negdje zaputio gradskim autobusom sa buketom cvijeća u rukama ali je zaboravio gdje.
U bolnici nad zbunjenim i ravnodušnim čovjekom se vrši serija ispitivanja ali kada jednom pamćenje nestane nemoguće ga je povratiti, a oboljeli moraju naučiti da stiču nova sjećanja uz program New Identity.
Kvalitetan zdravstveni sistem sređene zemlje brine o pacijentima čiji se članovi porodice nisu nikada javili, pa mladić Ares (ime mu je samo jednom spomenuto kada se javi komšiji sa psom) dobija stan i niz instrukcija kako da stekne nova iskustva koja je potrebno da zabilježi polaroidnom kamerom. Upoznaje se sa djevojkom koja je u sličnom problemu i zajedničkim naporima pokušavaju da se nose sa neobičnim simptomima bolesti.
Proživljavanjem starih iskustava i u dugim ekspozicijama u kojima pratimo junaka otkrivamo da nešto svjesno želi da potisne i izbriše iz memorije a najslikovitiji primjer je kada prestane da jede jabuke koje obožava jer mu piljar kaže da su dobre za memoriju, a prije toga je pokazavao napredak u oporavku i pjevušio stihove pjesme, saznao da umije da vozi biciklo i odličan je plesač.
Neprijatni događaj iz njegove prošlosti sa kojim ne može da se suoči ga proganja i nakon što uspostavi odnos sa pomenutom djevojkom. Jedino rješenje za njegove probleme je suočavanje sa sopstvenim demonima od kojih je nemoguće pomoći. Tek kada je odbacio pomoć koju mu je nudio program New Identity može da se otkači od tereta koji je nosio sa sobom.
Debitantski film grčkog reditelja Christos Nikoua, asistenta režije Yorgos Latrimosu i Richardu Linklateru preispituje ulogu memorije u životima ljudi. Često se za sjećanja iz prošlosti držimo kao nedosežnih ideala a kada nas prodrma život sa teškim događajima činimo sve da ih oslobodimo i od njih pobjegnemo.
Mračni humor kroz satiričnu pandemičnu bolest zapravo je kritika cjelokupnog društva u kojem ljudi bez pamćenja lutaju svijetom pokušavajući da za sebe dograbe drugu šansu i ponovo nauče da žive. Amnezijaci su potpuno fizički zdravi i upitno je koliko od ‘zaraženog’ stanovništva stvarno bolesno, a koliko je nesposobno da se otrgne iz začaranog kruga emocionalnih problema.
Stalno prikazivanje junaka u dugim objektivnim kadrovima proizvodi osjećaj izopštenosti nalik na skandinavsku i azijsku kinematografiju, a iza paravana jednostavne priče o psihosomatskoj pandemijskoj bolesti krije se kompleksna poruka o neophodnom svođenju ličnih računa. Jasno je podvučena linija između otpuštanja neprijatnih sadržaja iz prošlosti i potpunog zaboravljanja kao odbrambenog mehanizma psihe, granica koju je lako preći i izgubiti se. Iz svih iskustava bilo ona prijatna ili neprijatna najvažnija stvar je naučiti lekciju i odlučno produžiti dalje, što junak i uspijeva da uradi, bez pomoći ljekarskog tima.
-
Breaking Away (1979)
Sportski film Britanca Peter Yatesa razlikuje se od uobičajeno atmosferičnih i napetih ostvarenja po kojima je poznat. Sniman je na autentičnoj lokaciji u Bloomington Indiani gdje se i radnja odvija. Biciklistička trka Little 500 stvarno postoji i stalno se organizuje na Univerzitetu Indiana a u Bloomingtonu postoji i staza po imenu Breaking Away Trail. Ovaj naslov se svrstava među najbolje sportske filmove, što je za poštovanje imajući u vidu konkurenciju timskih, popularnijih sportova, a Akademija ga je nagradila Oskarom za najbolji scenario.
Rashlađenje od ljetnje žege četiri tek punoljetna momka traže u kamenolomu malenog grada u Indiani. Oni nas postepeno uvode u prosječni američki gradić poznat po finoj obradi kamena. U gradu se nalazi i Univerzitet Indiana i to su dva puta pred kojima koje se nalaze momci koji su na kraju srednje škole na raskršću puteva i moraju odlučiti u kojem će pravcu krenuti u životu. Postaju svjesni da luda ljetnja avantura jeste zabavna, iako ne može trajati zauvijek i da ih čeka stvarni svijet da im se obruši na ramena sa realnim egzistencijalnim problemima.
Mike, najstariji u društvu vozi auto i mora se pomiriti sa činjenicom da dobre partije u srednjoškolskom sportskom timu ne znače ništa u stvarnom svijetu bez stipendije. Mooch živi bez roditelja koji su otišli u potrazi za poslom i svoju sreću pronalazi sa djevojkom Nancy. Cyril je nespretan i ništa mu ne polazi od ruke i nema razumijevanje od oca. Pokušava da se prijavi na koledž, zajedno sa najinteresantijim i centralnim likom Daveom, entuzijastičnim biciklistom, zanesenjakom zaljubljenim u Italiju i opsjednutim maštarijama o velikoj porodici i dragocjenim trofejima.
Četvorica glavnih junaka uživaju u slobodnom vremenu, prolaze kroz životne dileme i suočavaju se sa okrutnošću svijeta odraslih i usput uče da preuzimaju odgovrnost za svoj život. Dave je u netipičnom sportu uspio da nađe motivaciju i da demonstrira vrhunske fizičke predispozicije. Glumac koji tumači Davea je stvarno naučio da vozi bicikl za potrebe filma, a učio je od bicikliste Eddy Mercxa a i dobio je dozvolio za učešće na nekoliko amaterskih trka.
Put kojim je Dave odabrao da hoda je teži i izluđuje nervoznog oca, nervoznog prodavca polovnih automobila ali cilj do kojeg uspijeva da stigne uprkos svim preprekama je slađi. U liku Davevog oca je prikazana radnička klasa koja je svoj život posvetila radu a osjeća se zanemareno od strane sistema.
U dirljivom razgovoru sa sinom objašnjava kako mu je kamenorezačka profesija sve ali nikada nije mogao da uživa u građevinama napravljenim od kamena koji je obradio, baš zbog nelagode koje vlada među predstavnicima univerziteta i mještanima. Ljubavna afera koju Dave ostvaruje sa Kathy je kratkotrajna ali mu pomaže da uvidi sopstveni potencijal i svijet van nametnutih okvira.
Duhovit i romantičan, smiješan i dirljiv naslov koji nas uvjerava da se mogu pobijediti predrasude i klasne razlike sa napornim radom, vjerom i istrajnošću. Uz biciklizam Dave pronalazi sebe a podrška su mu drugari sa kojima je odrastao i sanjao velike snove.
Svaki od njih, mora ići svojim putem i donijeti teške odluke ali su kao grupa kompaktni i funkcionalni. Uspjeli su da u idealnom srećnom kraju dokažu da uprkos žigu kojim ih obilježavaju bogati i privilegovani mogu da pobjede i potvrde sopstvenu vrijednost uprkos težem početnom položaju.
-
Dagon (2001)
Američki horor reditelj Stuart Gordon veliki dio karijere posvetio je ekranizaciji priča jednog od najvećih pisaca i horor umova H.P. Lovecrafta i za sobom ima četiri filma inspirisanih bezgraničnim svjetovima užasa i entitetima starim koliko i univerzum koji u njima postoje: From Beyond, Re-Animator se ubrajaju u bolje horore 80-ih sa fenomenalnim tandemom Jeffrey Combs / Barbara Crampton, a tu su i nešto slabiji Castle Freak (1995) i početkom 2001. u Španiji snimljeni Dagon uz podršku još jednog kultnog horor stvaraoca B produkcije Bryana Yuzne.
Paul i Barbara su mladi par na krstarenju iz snova sa starijim prijateljima Vicki i Howardom. Problem je u tome što Paula more snovi koji se ponavljaju iznova: sirena ga doziva ispod vode iznad zlatnog simbola oka. Mladić je skoro stigao do bogatstva i ne može da se opusti ni na idealnom ljetovanju pa Barbara željna odmora pokušava da ga oraspoloži.
Sa olujnim oblakom donosi nevrijeme i nemirno more udara jedrenjak o stijene. Mladi par se odlučuje da potraži pomoć u gotovo pustom selu Imboci u kojem Paul prepoznaje simbol iz sna: Crkva Dagona.
Prva trećina filma posvećena je upoznavanju sa protagonistima da bi odmah u narednom dijelu ritam priče smijenila usamljena potraga mladića Paula za djevojkom koja je nestala. Na tragu su mu amfibijska stvorenja nalik na ljudi i jedinu pomoć pronalazi u pijancu Ezequielu koji objašnjava istoriju ostrva i šta se to dogodilo u ovom zastrašujućem sablasnom gradiću.
Teška sezona suša i lošeg ribarskog ulova natjerala je stanovnike da se priklone božanstvu o kojem im govori Kapetan Cambarro i odmah su mreže bile pune ribe i zlata, ali uskoro je došlo vrijeme za ljudsku žrtvu. Bog iz dubina traži djevojke da bi sa njima vodio ljubav i napravio rasu spremnu za povratak kod njega u dubine.
U poslednjoj trećini kulminacija koja slijedi je uistinu lavkraftovska: džinovsko stvorenje iz tame izranja dok mu se njegova djeca sa pipcima priklanjaju. Uxia, sirena iz snova Paula ga prepoznaje i oni su stvoreni jedno za drugo: oni su proizvod nečastive ljubavi između demona i čovjeka i zajedno trebaju da otplivaju ka svojoj sudbini.
Reditelj u živopisnom primorskom gradu Španije kamerom iz ruke uspijeva da naslika atmosferu istinske jeze i cijenu koju su ljudi platili za svoju lakovjernost. Olujna noć sa pljuskom bez prestanka ne ostavlja prostor ni za tračak svjetlosti za protagoniste, iako se okrutni kraj može posmatrati i kao srećan: uvijek je katarzično kada likovi pronađu svoju svrhu, pa makar i u moru (ha! XD) bizarnosti.
Mlada ekipa, gotovo bez iskustva je savršeni instrument u rukama majstora filmskog zanata a specijalni efekti nadomještavaju jeftini osjećaj nezavisne produkcije. Pipci nemani, vodozemci koji bauljaju po ulicama kreiraju folklor svijeta dostojan najvećeg horor pisca prve polovine XX vijeka u jeftinom VHS klasiku.
-
The Yakuza (1974)
Opsjednutost zapada misterioznom japanskom istorijom i bogatim folklornim nasleđem kulminirala je u Hollywoodskoj kinematografiji 80. godina XX vijeka. Nindže, samuraji, katane i šurikeni su pronašli novo bojno polje u urbanim sredinama američkih gradova. Prije nego što je Japan manija hiperprodukcijom proizvela masu kitcha i trasha Sydney Pollack je 1974. godine napravio kriminalni neo noir klasik sa jakuzama kao centralnim figurama. Paul Schrader i Robert Towne potpisuju tada jedan od najskupljih scenarija za 300 000 dolara. Uz ovakva imena iza kamere spektakl koji slijedi nije neočekivan.
Robert Mitchum je Harry, privatni detektiv, ratni veteran u penziji koji dobija poziv od Georgea Tannera, druga iz vojske. Tanner je uspješni biznismen i japanski kriminalci su mu oteli ćerku i prijete ucjenom ukoliko ne vrati oružje za koje su okrutne jakuze platile. Zajedno se Rustyem, Tannerovim tjelohraniteljem odlazi u Tokyo gdje ih dočekuje Oliver, Amerikanac nastanjen u Japanu koji radi kao profesor na univerzitetu.
Povratkom u Japan Harry je prinuđen da se suoči sa sjenkom prošlosti: voljenom ženom Eiko koja ga je odbila i njenom ćerkom Hanako kojoj je bio kao otac. Ali patrijarhalni brat za koga su mislili da je poginuo u ratu Ken Tanaka (Ken Takakura) nije dozvolio nastavak njihovog odnosa. Tanaka je jakuza koji se odrekao mača ali duguje uslugu Harryu što ga tjera da se ponovo vrati na stazu kojom je svjesno prestao da hoda. Njih dvojica se ne podnose ali veza među njima je snažnija od nepisanog uzajamnog poštovanja.
Kroz tri ratna druga, Harrya, Tannera i Olivera prikazane su nam različite ličnosti: Harry se vratio u Ameriku nakon propale duge veze sa Eiko ali život koji je našao nije bio ispunjen ljubavlju. Tanner je iskoristio svoja japanska poznanstva za sticanje brze dobiti na sumnjiv način, a Oliver je ostao da živi i daje svoj doprinos zajednici u kojoj se pronašao. Robert Mitchum je u ovom periodu svoje karijere jednako kao Harry, veteran na zalasku karijere ali koji ima još uvijek šta da kaže. Iza priče o otmici krije se mnogo komplikovanije priča o sudaru svjetova, teškom bremenu duga i iskupljenja kroz žrtvovanje.
Teško je nekome sa strane shvatiti običaje ovih plemenitih a nesrećnih ljudi koji žive u skladu sa tradicijom starog vijeka i idealima koji u moderno vrijeme djeluju nedostižno. Ken Tanaka je čovjek iz drugog vijeka koji živi u moderno doba i zahvalnost koju je iskazao Harryu je mnogo dublja od obične otplate duga zbog brige prema Eiko.
Ogromna posvećenost detaljima kroz originalne dijaloge na japanskom i brižno postavljen enterijer i mikroskopski precizno prikazani detalji života sa velikim poštovanjem i divljenjem slikaju mističnu zemlju izlazećeg sunca. Koreografije borbe su realistične, okrutnost savršeno dočarana vrhunskim specijalnim efektima. Spoj moderne gangsterske priče sa kriminalcima koji se pridržavaju srednjevjekovnog bushido koda ratnika stvara nevjerovatan neo noir ambijent ravan Chinatownu.
Iako nikad nije doživio bioskopski uspjeh Pollack pravi krimi priču koja se izdvaja iz mora sličnih stilskom besprekornošću, scenarijom prepunim obrta, skrivenih saznanja i komplikovanih odnosa. Mitchum još jednom radi ono što najbolje zna a Ken Takakura, čovjek bez osmijeha je njegov partner na visini zadatka
-
Riceboy Sleeps (2022)
Samohrana majka So Young nakon tragičnog samoubistva supruga ostavlja muževu porodicu sa sinom Dong Hyunom, napušta Koreju i 1990. emigrira u Kanadu. Samohrana majka osim posla u fabrici mora da se suprostavi i postavi granic kolegama, dominantnim mačo grubijanima i odgaja sina koji se nalazi pod teškim pritiskom sredine.
Ne kaže se bez razloga da su djeca surova jedna prema drugima pa Dong Hyun nailazi na očekivane poteškoće koje proizilaze iz djetinjeg nerazumijevanja nepoznatog. Iz želje da se uklopi neophodno je da odbaci tradiciju jako rigidno uređenog društva a majka mora da pronađe način da ga zaštiti od emocinalnog vršnačkog nasilja. Čak i uređeni školski sistem kao kanadski nike dovoljno tolerantan prema različitosti.
Sivi tonovi koje dominiraju u običnim porodičnim danima sa prolaskom godina blijede i u 1999. situacija je malo bolja za majku i sina. Uspjeli su da se prilagode novoj sredini i nađu harmoniju. David (ime koje je usvojio, a i svi ostali migranti su prinuđeni da daju prihvatljivija imena svojoj djeci ne bi li se uklopili) kao adolescent pronalazi društvo a majka je pronašla ljubav sa korejskim siročetom Simonom. (Veliki broj ratne siročadi, žrtvi tragičnog korejskog sukoba se našao u Sjevernoj Americi, gdje su im bijeli parovi pružili dom i priliku za novi život.)
Obrt koji priču čini različitom od uobičajenih coming of age drama je neizliječiva bolest od koje oboli So Young. Prinuđena je da preispita svoje odnose sa oba muškarca u njenom životu a splet okolnosti joj je pružio priliku da konačno izgubljenom Davidu ispriča priču o ocu bez kojeg je odrastao cijeli život. Da nije bilo bolesti nikada se ne bi vratila i posjetila istinsku porodicu koju ima u muževoj familiji.
Priča je toliko intimna da se osjeća da je autobiografska. Reditelj Anhony Shin je za snimanje odabrao lokacije mjesta gdje je odrastao a seoski snimci iz Koreje su iz oblasti odakle njegova porodica vodi korijenje. Prelazak u Koreju je trenutak kada se prvi put razvedri glavnim junacima uprkos neminovnoj tragediji. Jedino čist odnos prema prošlosti može donijeti spokoj junacima.
Naslov filma je inspirisan ambijentalnim albumom Jan Thor Birgissona. Sterotipi koji proizilaze prema pripadnicima druge rase iz neznanja su kao zamasi biča koji bolno urezuju u sjećanje svaki trenutak kad smo kosili oči pred Azijatima i nazivali ih Kinezima bez obzira odakle su.
Najčistija emocija koja postoji je ljubav majke prema djetetu i So Young je sve podredila i žrtvovala svom djetetu a krajnja cijena koju plaća je mala pri zadovoljstvu koje je imala grebući noktima i boreći se da preživi u svijetu u kojem kreće iz minusa u odnosu na povlašćene ljude sa dragocjenim državljanstvom. Loše stvari ne mogu da ponište one dobre i na kraju svaka žrtva je vrijedna a sin zna da cijeni majkinu bespoštednu borbu da mu pruži krov nad glavom.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 