Mladi naučnik usred nedođije vrši eksperimente nad laboratorijskim miševima i uspijeva da glodare vrati u prošlost, svjesne proživljenog iskustva prije povratka. Uspjeh dolazi u poslednjem trenutku jer je projekat pred otkazivanjem. Ono što funkcioniše nad pokusnim životinjama ne znači nužno da može funkcionisati i nad ljudima ali splet okolnosti (ili usud) stavlja prototip vremenske mašine na probu.
Izbor pozornice je perfektno adekvatan – golema teksaška pustinja i ogroman splet asfaltiranih i makadamskih cesti predstavlja fantastičan okvir i gledaoca drži u neznanju da li se radi o distopijskom noiru ili sci fi filmu ceste. Kriminalac Frank se dokopava mikročipova i sa djevojkom Rayanne nailazi na stoperku Karen. Karen je kao pregovarač u čikaškoj policiji doživjela katastrofalan neuspjeh sa šest mrtvih talaca. I sama voljna da pobjegne od prošlosti i zaboravi tragediju zanesena psihološkinja slijeće sa puta a kao pomoć upravo nailaze Frank i Rayanne.
Splet okolnosti koji nosi brojne žrtve nemoguće je spriječiti bez obzira koliko puta se Karen vratila da popravi sadašnjost; iako se slijed događaja mijenja konsekvence ostaju iste – krvavi obračun se ponavlja na različite načine ali uvijek sa istim ishodom čime reditelj akcentualizuje bezumnost nasilja. Naučnikove dobre namjere i vjera u tehnološki napredak beznačajni su spram mračne ljudske ambicije i zlobe oličene u bahatog i prezira dostojnog Franka. U njemu je naslikana muška mizoginija i vječna potreba za dokazivanjem superiornosti nad ženskim polom – bilo zavođenjem, mačo masnim šalama ili komentarima obojenim mržnjom.
Svaka promjena pri kratkotrajnom povratku u prošlost mijenja realnost označavajući i ultimativni ljudsku nemoć da izmijeni ono što se već dogodilo. Čini se da i Karen u jednom trenutku zaboravi da preživljenu prošlost možemo jedino izmijeniti u sadašnjosti kada se pomirimo sa događajima koji su se desili i prihvatimo posljedice nemilosrdnog proticanja vremena i sopstvenih ograničenih mogućnosti, jer prostorno vremenski kontinuum ne dozvoljava popravke u smislu riječi kakvim ih mi, kao čovječanstvo percipiramo. Jedina mogućnost za normalan opstanak je prihvatanja pomenutih ograničenja koja nas čine ljudskim bićama sa vrlinama i manama.
Kad razložimo doslovno značenje naslova „retroaktivno“, vidimo da film ne priča samo o putovanju kroz vrijeme, već o samoj nemoći čovjeka da unese suštinsku izmjenu u ono što je već zauvijek „odrađeno“ – svaka promjena ostavlja nevidljiv potpis na vremenskoj niti , dok sama srž događaja ostaje zaključana. Tim retroaktivnim udarima – ponovnim skokovima i pokušajima popravljanja prošlosti – reditelj jasno pokazuje paradoks ljudske ambicije: dok god pokušavamo da reagujemo „unazad“, naši postupci preispituju granice slobodne volje i otkrivaju da je pravo prihvatanje prošlosti jedini način da se prekinu vječni krug nasilja i kajanja.
Reditelju uz pomoć dobro uokvirenog scenarija uspijeva da predoči naučno fantastičnu priču bez mnogo tehnoloških naprava i futurističkih gadžeta koji olakšavaju život. Puka vožnja cestom pretvara se u putovanje kroz vrijeme u pustari nad kojom se nadvija grimizni zalazak sunca. Nivo nasilja i oružanih obračuna koji se živopisno nižu iznova i iznova pri svakom skoku u prošlost uz obilate akcione scene jurnjava i razračunavanja oružjem. Nasilje je nemoguće zaustaviti ni kada smo kao društvo i pojedinci svjesni načina da to učinimo.
Pustinjska estetika fne služi samo kao kulisa, već postaje metaforički okvir za samu ideju retroaktivnosti – beskrajna prošlost razasuta po dalekim horizontima, gdje se svaki kilometar makadamskog puta doima jednako nepromjenjivo kao i neizbježni tok vremena. Kamera pažljivo šeta među rijetkim građevinama, napuštenim benzinskim stanicama i prašnjavim neisprekidanim asfaltom koji se prostire kroz sušom razoreni teren, dok umirućim sunčevim plameno nebo naglašava propadanje i neumoljivost prohujalog trenutka. Upravo napetost između monumentalne prostornosti i ograničene ljudske percepcije produbljuje osjećaj nemoći pred vremenskim ciklusima, naglašavajući da, i kada bismo mogli doslovno „djelovati unazad“, naša svijest i srce ostaju vezani za nepromjenjive pejzaže izgubljenih prilika.
filmaginacija.blog 