Težinu male sredine uvijek na svojoj koži najviše osjete mladi – dok pokušavaju da pronađu svoj identitet i obračunaju se sa izazovima koji stižu zbog prelaska iz starijih adolescenata u mlađe, zrele, punoljetne osobe. Svaki pokušaj lične ekspresije, bilo kreativne ili društene nailazi na širok niz komplikacija proisteklih usled generacijskog nerazumijevanja, koje je suštinski neminovno. Odrasle osobe svjesne su realističnosti prizemljenog gledišta u neumoljivoj dinamici života – mladi još moraju da napune pluća slatkim vazduhom slobode izbora i prožive sve lijepe i ružne stvari koje nosi odrastanje i teže prihvataju kompromise koje se odraslima podrazumijevaju.
Ekipa od pet tinejdžera odlučuje da otrese okove oregonske varoši i pred maturu proživi finalnu avanturu, nakon koje će svako produžiti u svom pravcu i obezbjeđivanju egzistencije. Wiley je zaseok koji nema ni komplet semafor, već treperavo žuto svijetlo koje sugeriše prolaznicima da oprezno produže dalje. Na ekipi od tri momka i dvije djevojke je da prevale više od 600 kilometara do obale okeana, do plaže na kojoj nikad nisu ni bili.
Grupa je kompaktna, jer je prosječnim izgubljenim tinejdžerima prirodno da pronalaze vršnjake svojih godina koji bi ih prihvatili i sa kojima provode dane u nepoznatoj avanturi ,u potrazi za nečim apstraktnim kao što je žurka povodom kraja svijeta koju jure. Kraj svijeta je za njih metafora, jer završava se epizoda zatočeništva u rupi zvanoj rodni grad. Onda kada se otisnu u bijeli svijet i spoznaju na svojoj koži težinu samostalnog života u SAD-u ponestaje im opravdanja za mirenje sa prosječnim. To im je ujedno i šansa da dokažu da u sebi imaju nešto posebno, ali sa takvom prilikom raste i strah od neuspjeha. Zato jedino što im preostaje da se potpuno prepuste trenutku, jedni drugima i vide kuda će ih golemi američki kontinent odvesti.
Ljudi koje vesela mlada družina srijeće na svom neobičnom putešestviju koje bi se moglo i posmatrati kao veliki američki roman XXI vijeka pokazaju da spoznaje proistekle iz zajedničkog predavanja nekoj ideji donose duboko unutrašnje zadovoljstvo. Mladalačko neiskustvo i vođenje osjećajima dovodi ih do stvaranja dubinskih odnosa sa epizodistima na putu – američki san je spreman da bude odsanjan za one koji znaju da sanjare. Tako ni za film nije potrebno više od kamere u ruci i grupe klinaca koji nisu glumci da se ponašaju prirodno i budu ono što jesu. Osim uštede na scenariju predavanje putu i susret sa mnoštvom prolaznika dodaje na autentičnosti i prikazivanju njihovog cilja dopadljivim.
Svaki od likova nosi svoje breme ali to je u priči apsolutno nebitno, jednako kao i njihova dublja karakterizacija. Oni ne trebaju da nam se dopadnu, jer kad bi nam se dopali značilo bi to da su nedosledni svom idealu, a oni svakim svojim činom dokazaju svoju predanost. Generacijsko dizanje glasa protiv učmalosti neizostavan je dio formiranja ličnosti pojedinca. Starija publika pred sobom ima nepoznatu generaciju koja je jednako stvarna, od krvi, mesa i ambicija kao njihova.
Spaljivanje klavira na plaži, na famoznoj žurci na koju su konačno, poslije bezbroj zabavnih avantura sa strane nabasali simboliše njihov otpor normama, odbacivanje onog što se nameće kao opšte prihvaljivo. Iz takvog, pomalo naivnog, ali njihovim godinama adekvatnog stanovišta rađale su se velike stvari u prošlosti i ne treba odbacivati ono što se ne može razumjeti. Nije bitna ni plaža kojoj teže, ni šuplji Wiley, ni gdje će da završe sa karijerama i životom u budunoćsti. Na putuu potrazi sreli su mnoge sebi slične mlade u potrazi za osjećajem pripadnosti koji su zaista pronašli, i sebi priuštili avanturu koja će služiti kao zvijezda vodilja za dostojanje doslednosti sopstvenim snovima i težnjama.
filmaginacija.blog 