Roditeljska nemoć da spasu sopstveno dijete od pogrešnih odluka i kandži poroka ostavlja ozbiljne posljedice na odnos među supružnicima. Sve dobro učinjeno u formativnim godinama nesrećnim nizom okolnosti može pasti u vodu i zamrznuti bolom oca i majku a druga šansa ne postoji. Osim ako ludilo ne djeluje na taj način da pronađu vršnjaka u istoj nevolji kojem bi pomogli i potražili iskupljenje koje bi umirilo savjest i donijelo kakav takav spokoj.
Tommy je rejver koji ne mari za konsekvence – ni narkotika koje u sebe unosi niti svojeg štetnog djelovanja po ljude u okruženju. Klubovi, opijati, seks i nasilje je sve što ga zaokupira, kao u spotu Prodigya – Smack My Bitch Up. Njegovo ponašanje se ne razlikuje od vršnjaka ali kada se probudi sa lancem oko vrata u podrumu nepoznate kuće shvata da je đavo odnio šalu. Chris, čovjek koji ga je zatvorio, opušteno intervjuiše spremačicu Rinu i tjera je da potpiše ugovor sa klauzulom o diskreciji. Njegova supruga Kathryn ima vidnih psihičkih poteškoća i čak izlazak iz sobe predstavlja teškoću. Da upotpuni uvrnute tamničare tu je i naivni predadolescent Johnathan.
Privid normalnosti koji održavaju u lijepoj kući sa ogromnim imanjem otklanja upravo spomenuti lanac oko vrata i ta fanatična želja da izliječe Tommya. Upotreba tehnika za odvikavanje varira od edukativnih videa, ambijentalnih zvukova prirode koji bi trebalo da umire zavisnika pa do batinanja i elektrošokova. Nehumanost brzo postaje bolja od opcija zato što je to prvi put da je neko pokazao ikakvo interesovanje za Tommyevo ponašanje. Njegovo mirenje sa neminovnim lancem uči ga da može postati funkcionalan član porodice (uvrnute ali koja to porodica nema svoje osobenosti).
I Rina ima problema sa familijom ali kao makedonska migrantkinja niti je u položaju da se osamostali niti je dovoljno hrabra da se iščupa iz patrijarhalnih balkanskih čeljusti. Njena priča dodatno produbljuje temu i pokazuje da zavisnost nije jedini oblik zarobljenosti. Ekonomska nesigurnost, migrantski status i patrijarhalni odnosi stvaraju zatvor bez zidova iz kojeg je jednako teško pobjeći. Zbog toga ovdje nije riječ samo o narkomaniji nego o ljudima koji više ne vjeruju da imaju kontrolu nad sopstvenim životom.
Najveća vrijednost filma nije u šokantnosti nasilja nego u tome što publiku konstantno prisiljava da preispituje vlastite granice empatije. U početku je Tommy gotovo nemoguće simpatičan samo kao žrtva okolnosti. Njegova agresija, sebičnost i potpuna odsutnost odgovornosti brzo stvaraju osjećaj da je iscrpio svaku dobru volju ljudi oko sebe. Upravo tada reditelj pokazuje najopasniji trik. Metode kojima ga Chris podvrgava toliko su monstruozne da gledalac istovremeno počinje da osuđuje i njega, ali i da se pita postoji li uopšte prihvatljiv način da se dopre do osobe koja odbija svaku pomoć.
Posebno je zanimljivo što Chris nije predstavljen kao klasični psihopata – njegovo ponašanje je lucidno, organizovano i gotovo poslovno. Čak i kada primjenjuje brutalne metode, iz njegovih postupaka ne izbija sadizam koliko očaj čovjeka koji je odavno izgubio vjeru u institucije, psihologe, rehabilitacione centre i sve ostale mehanizme koji bi trebalo da spašavaju mlade ljude od zavisnosti. Upravo zato njegova porodica djeluje kao imitacija doma u kojem je svaka prostorija uređena da prikrije duboku emocionalnu trulež.
Režija odlično koristi taj kontrast. Prostrana kuća, uredan travnjak i mirna priroda oko nje predstavljaju pastoralnu kulisu za priču koja se razvija kao zatvorska drama. Heel se pritom ne pretvara u običan horor o zatočeništvu. Odnosi među likovima stalno evoluiraju. Tommy postepeno prihvata pravila koja je ranije smatrao nezamislivim, dok članovi porodice počinju da zavise od njegovog prisustva gotovo jednako koliko je on zavisio od droge. Tako nastaje neobična simbioza u kojoj više nije jasno ko je zatočenik, a ko tamničar. Lanac oko vrata postaje simbol mnogo dubljeg ropstva od fizičkog zatočeništva jer svaki lik nosi svoju nevidljivu verziju istog okova. Na kraju reditelj ne nudi priču o uspješnom izliječenju niti o neizbježnoj propasti, već o očajničkoj ljudskoj potrebi da pronađe smisao poslije tragedije.
filmaginacija.blog 