Fragment sjećanja iz djetinjstva vraća nas u rane osamdesete, gdje dva brata bezbrižno uživaju u djetinjstvu. Prelaz u sadašnjost je nezgrapan jednako kao džinovske građevinske strukture jednog od najživljuh gradova na svijetu, Sao Paula. U zaglušujućoj vrevi gradskog meteža Amadi dolazi kod svoga strica u posjetu. Zapravo, mladić je prešao Atlantski okean da bi potražio brata koji je prestao da odgovara na poruke i sa kojim je porodica izgubila kontakt. Mlađi brat preduzima sve što je u njegovoj moći ne bi li ušao u trag Ikenni.
Kako dolazi do novih saznanja tako se otvaraju mnoga nova pitanja i Amadi tapka u mraku. Taman kada je spreman da odustane od potrage brat uspostavlja kontakt sa njim i konačno se primakao toliko iščekivani susret. Naravno, od razrješenja kakvo je Amadi zamišljao nema ništa. Ogromna sveprožimajuća opsjednutost Ikennea matematičkim proračunima i teorijama kvantne fizike pomaže mu da ovlada kladioničarskim sistemima ali to i dalje ne objašnjava njegov nestanak. U svojem istraživanju i pokušaju da nadmuri zakon vjerovatnoće duboko je zastranio pokušavajući da po sopstvenim proračunima proizvede mašinu kojom može upravljati stvarnošću. Idealizovana slika starijeg brata se ruši u trenutku a Amadi konačno shvata da zaslužuje da izađe iz sijenke pametnijeg, prvorođenog srodnika.
U bijelom svijetu, u urbanizovanoj džungli pokušao je da opravda očekivanja porodice i uspije u životu. Razočarenje, neuspjesi su uspjeli potpuno da ga slome do tačke gdje je potpuno izgubio razum, nalik na Aronovoskovog Maximiliana iz Pi ili Wendersovog Friedricha iz Lisbon Story, koji je zastranio u potjeri za autentičnim, dotad nesnimljenim video materijalom. Diskonekcija od realnosti u njegovom slučaju uslijedila je nakon dubinskog uranjanja u naučne papire, u pokušaju da spoji matematiku i muziku da bi otkrio veliku životnu istinu. Sve je naravno, pripisao magijskom realizmu i prokletstvu koje se na njegovu porodicu obrušilo nakon što su iz paganske vjere prešli u hrišćanstvo.
Potraga za bratom zapravo je potraga za sopstvenim glasom i identitetom, ostvarenje Amadijeve potrebe za samostalnim životom. Čvrsti roditeljski stisak i nerealna slika brata iz djetinjstva ne dozvoljavaju mu da se izbori sam sa sobom, sve do tog nemilog susreta u kojem shvata da je njegov brat običan psihički labilan mladić koji je popustio u borbi sa svakodnevnim egzsitencijalnim problemima. Prijateljstvo sa Mirom, bijelcem mađarskog porijekla podvlači pritajenu latentnu homoseksualnu crtu Ikennea i prikazuje još jednu osobu koju je Ikenne bezosjećajno ostavio za sobom. Naravno tu je i djevojka Emilija koja Amadiju služi kao direktna spona sa bratom. Očigledno je nestalom mladiću najviše stalo do nje jer kada joj se mlađi brat približi – to je ujedno trenutak u kojem se naglo pojavljuje pred zabrinutog i teškim brigama opterećenog Amadija.
Amadijeva potraga kroz betonsku džunglu odražava njegovu unutrašnju uznemirenost: svaka ulica i džinovski neboder podsjećaga na raskršća na kojima mora da donese odluke. U urbanom lavirintu, gdje su glasovi miliona stanovnika spojeni u parališuću kakofoniju, Amadi traži tihe trenutke povezanosti, baš kao što traži svog brata. Svi ti megagrađevinski kompleksi — od neonski osvijetljenih poslovnih kula na Paulista aveniji do sivih stambenih blokova u perifernim kvartovima odražavaju nejednakost i suštinsku usamljenost modernog čovjeka. Ikenna, izgubljen u svijetu teorija i matematičkih modela, savršeno se uklapa u tu neprobojnu betonsku šahovsku tablu, gdje i naizgled najpromišljeniji potezi mogu završiti slomom. São Paulo postaje simbol opasne privlačnosti nauke i tehnologije koje obećavaju kontrolu, ali često dovode do potpunog raspada veze sa sobom i drugima.
U trenucima dok Amadi luta kroz bučne tržnice i prenamijenjene industrijske hale, grad otkriva i svoju višeslojnost: od umjetničkih četvrti gdje se provlači duh otpora i stvaralaštva, do istorijskih naselja gdje su tragovi kolonijalne prošlosti i autohtonih kultura još vidljivih u galopirajućoj urbanizaciji. Ta kontrastna dinamika podsjeća Amadija da svaki grad, pa i ovaj megalopolis krije i nježne, intimne priče, ponekad neprimjetne od urbane larme.
Kada kamera prati polumračne tunele metroa ili kad Amadi posmatra siluetu grada s vrha vidikovca, jasno je da São Paulo svojom beskrajnom energijom i mogućnostima simbolizuje i neiscrpnu nadu, ali i rizik od potpune dezintegracije ličnosti. Uprkos svom monumentalnom izgledu, grad je zapravo prostor preplitanja sudbina — baš poput one Amadijeve i Ikennijeve — gdje svako treba pronaći svoj glas usred stalne buke i sjenke viših očekivanja.
filmaginacija.blog 