La Cienaga (2001)

Nevrijeme koje se sprema nad visokim planinama Anda najavljuje atmosferske padavine i oluju unutar junaka. Kraj bazena sredovječni, naborani ljudi se nalivaju alkoholom do granica izdržljivosti, sve dok se domaćica Mecha licem na zakuca na beton, sa sve čašama koje su joj iskasapili i ovako oklembešenu kožu. Muža Gregorija ne zanima mnogo zdravstveno stanje supruge ili je jednostavno previše kontuzovan za bilo kakav smisleni misaoni proces.

Nezgoda nas upoznaje sa ostalim članovima imućne porodice – djeca su prepuštena svojim problematikama a rođaka Tali ne pripada njihovom staležu pa na nju gledaju sa nipodištavanjem. I ona, doduše, koristi svaki trenutak da ih ogovara iza leđa i istakne sve mane neadekvatnog supruga, glave porodice. Zavidni pogledi prema imućnijoj porodici nikada nisu otvoreno ispoljeni i na površini je sve okej. Ali kao i neodržavani bazen kraj kojeg uživaju na početku taj odnos krije pritajeno nerazumijevanje i nepremostive razlike.

Letargičnost odraslih toliko je nepodnošljiva da je na momente teško gledali. Duboko zatvoreni u svojim problematikama potpuno su odsječeni od bilo kakvog odnosa sa djecom. Od tinejdžerskog doba do novopečenih prvaka svi su zanemareni na ovaj ili onaj način. Bogataška porodica je previše udubljena u čisti užitak ljetnjeg odmora a siromašna je zauzeta pukim preživljavanjem i svakodnevnim obavezama da bi djeca bila primijećena.

Nepripastupačnost terena u kojem je zavučena vila i izolovanost sela upućuje ljude jedne na druge, ali klasne razlike, predrasude i rasistički stavovi prave jaz koji je nemoguće prevazići. Visoki stalež koristi svaku priliku da indiose postavi na svoje mjesto, čak i među najmlađim članovima porodice. Za njih lov i ribolov predstavljaju iživljavanje nad inferiornim oblicima života koji nisu u stanju da se brane. Oholost vlasnika kuće ide do te mjere da Mecha ne podiže slušalicu telefona koji zvoni bez prestanka već kritikuje nesposobnu i nezahvalnu poslugu.

Pored zamrljanog bazena tu su i živo blato koje guta nedužne životinje. Sve u vezi ovoga terena je surovo kao i priroda povlašćenih članova društva. Vlažan vazduh, prljava voda i tromi pokreti likova stapaju se u jednu cjelinu. U priči nema jasnog ni protagoniste ni antagoniste; krivica je raspršena među svima. Neočekivano stiže i podsjetnik da tragedija ne mora doći u obliku eksplozije — dovoljno je dugotrajno odsustvo pažnje. U tišinom obavijenom prostoru svaka sitnica postaje prijetnja, a djetinjstvo gubi nevinost, gotovo usput, bez velike drame.

Za autentičnu sliku lokalnog stanovništva tu je i doza magijskog realizma – naravno da se na tankeru sa vodom ukazala Djevica i svi hrle da to vide svojim očima. Stvarnost i rasplet događaja su mnogo suroviji od infantilnog sujevjerja – da spasenja je nemoguće doći bez elementarne ljudskosti. Vrijeme na raspustu teče realistično i slabo se šta dešava u smislu fabule. Da mladi nisu okruženi odraslima dostojnim prezira ili barem žaljenja bila bi riječ o idealnom ljetu. Ovako adolescentima ostaju unutrašnje borbe i put uzbrdo da pokušaju da prevaziđu nepogodne okolnosti i nesvjesne prepreke koje su im stvorili roditelji.

Debitantski projekat Lucrecije Martel priča je klasnoj oholosti koja se prenosi generacijski, gotovo neprimjetno. Privilegija se ne nosi dostojanstveno, već s prezirom i pasivnom agresijom. Djeca, lišena jasnih orijentira, lutaju između dosade i opasnosti, dok su odrasli ostaju zatočenici vlastitih frustracija. Ljeto koje bi trebalo da znači slobodu pretvara se u produženu stagnaciju i sve djeluje kao da čeka neku katarzu koje nema – ostaju samo posljedice. gradi svijet u kojem priroda i društvo dišu istim, zagušljivim plućima.

Leave a comment