Zloslutni poziv poručniku najavljuje ubistvo koje treba da se dogodi i to ravno u 7 sati popodne. Ubica je proračunati Charles koji nasumice u prolazu šilom probada žrtvu i odlazi na prepisanu psihoterapiju. Savršeni alibi mu je upravo sesija na kaucu i Dr. Janz koji se muči da mu pomogne. Recepcionerka Terry u njemu budi simpatije koje uspijevaju da bace u sijenku sve neuravnoteženosti ali složenost njegovog psihičkog stanja je znatno ozbiljnija.
Osuđen na nekoliko godina za ubistvo sestre iz nehata Charles nikada nije uspio da racionalno sagleda i osvijesti ni uz sve sate sa psihijatrom. Korijeni njegove traume leže u djetinjstvu, u preranom gubitku majke i nerazumijevanju oca za njegov odnos sa sestrom. Par godina starija sestra mu je i autoritet i najbolji prijatelj a njen odlazak ga gura preko granice razume i u njemu se budi ubilački nagon.
Nasumičnost izbora žrtava izbalansirana je redovnim pozivima policiji a sve je zapravo uvertira za ultimativni zločin u kojem bi oduzeo život neučinkovitom ljekaru Janzu koji se još jednom sprema da ga institucionalizuje u duševnu bolnicu. Za Charlesa je kauč izvor gnijeva i okidač za destruktivne misli kojima nema snage ni kapaciteta da se odupre.
Triler elementi u priči podsjećaju na Hičkoka ali originalnost leži upravo u otvorenom pristupu psihoanalizi kao potencijalnom sredstvu liječenja. Mentalno zdravlje u periodu kada je priča nastala nije bilo toliko izraženo pa treba govoriti i o pionirskoj funkciji. Dok su Powellov Peeping Tom predstavljao pogled ubice kroz kameru i prvo lice reditelj i producent Owen Crump se koncentriše na unutrašnji svijet antagoniste iza kojeg je policija bar nekoliko koraka. Imajući u vidu godinu treba govoriti i o nastanku prije žanrovski prepoznatljivijih Hatchet for the Honeymoon i Killer of the Dolls.
Charlesova privlačnost prema Terry predstavlja jedini nagovještaj da u njemu još postoji mogućnost normalnog emotivnog života. Njihovi zajednički trenuci privremeno utišavaju njegove destruktivne impulse i ostavljaju utisak da bi, u drugačijim životnim okolnostima, mogao postati sasvim običan čovjek. Upravo zato njihova veza nije puki romantični predah između ubistava već podsjetnik na sve ono što mu je trauma oduzela mnogo prije nego što je počeo da ubija. Terry ne uspijeva da ga promijeni, ali otkriva koliko je tanka granica između njegove želje za bliskošću i nemogućnosti da se oslobodi prošlosti.
Doktor Janz ne učestvuje u istrazi kao klasični detektivski konsultant već zahvaljujući poznavanju Charlesove psihe postaje ključna figura u razumijevanju njegovih postupaka. Policija prati tragove koje ubica ostavlja iza sebe, dok psihijatar pokušava da predvidi tragove koje će tek ostaviti. Na taj način dolazi do spajanja kriminalističkog i psihološkog pristup zločinu, naglašavajući da motiv često govori više od samog dokaza. Ravnoteža između policijske istrage i psihoanalize ostaje jedna od najzanimljivijih odlika filma i razlog zbog kojeg se izdvaja među trilerima svog vremena.
Vrijednost filma nije u samoj misteriji, jer identitet ubice se otkriva veoma rano, već u načinu na koji gradi napetost oko pitanja da li je čovjek uopšte sposoban da pobjegne od sopstvene prirode. Charles nije hladnokrvni genijalac koji uživa u zločinu niti klasični psihopata kakav će dominirati sedamdesetih i osamdesetih godina. On je osoba svjesna svoje bolesti, ali ne posjeduje mehanizme da zaustavi impuls prije nego što preraste u nasilje. Upravo zbog toga odnos sa doktorom Janzom nije sukob dobra i zla već sudar dvije nemoći – pacijenta koji ne uspijeva da kontroliše sebe i psihijatra koji ne uspijeva da dopre do njega. Takav pristup daje filmu dozu tragedije koja se rijetko sreće u trilerima tog perioda.
Iako pojedini dijelovi danas odaju godine nastanka, prije svega kroz sporiji ritam, teatralnu glumu i produkcijske vrijednosti b filma, naslov ostaje zanimljiv podsjetnik na vrijeme kada su psihološki trileri tek počinjali da napuštaju jednostavne kriminalističke obrasce. Umjesto potjere i akcije, Owen Crump bira uznemirenog junaka za raslojavanje jednog slomljenog uma. Upravo u toj odluci leži najveća posebnost filma. Ovdje nema riječi o remek-djelu koje redefiniše žanr, ali jeste o ostvarenju koje zaslužuje mjesto među njegovim važnim pretečama, posebno zbog ozbiljnosti kojom pristupa psihičkim traumama u periodu kada su one na filmu uglavnom služile kao senzacionalističko opravdanje za nasilje.
filmaginacija.blog 