Košmarna stvarnost samohrane majke gora je od bilo koje priče strave i užasa. Usled arbitraže oko raspodjele imovine prilikom razvoda nekomunikativni suprug joj dovodi mentalno zdravlje u pitanje. Bez posla od kad je rodila sada šestogodišnju ćerku prinuđena je da skromnim sredstvima obezbijedi stan. Izbor joj je sveden na zapuštenu zgradu koja ima vidnih problema sa prokišnjavanjem, buđi ali to je jedino što je u stanju da priušti.
Ćerka se adaptira na novonastalu situaciju i, u okviru svojih kapaciteta razumije, majku ali i njoj je potrebna pažnja oba roditelja. U tom emocionalnom procjepu izložena je napadima neupokojenog spektralnog bića, vršnjakinje Mitsuko koja je nestala nekoliko godina u istoj zgradi, pod nerazjašnjenim okolnostima. Tek kada napetost počinje da uzima maha – reditelj Hideo Nakara nas upoznaje sa činjenicom koju je do tada vješto prikrivao.
I majka je dijete razvedenih roditelja, sama je žrtva (ne)svjesnog zanemarivanja biološke majke. Priča o zaposjednutosti se pretvara u priču o prenošenju roditeljske traume, neosviješćenih sadržaja iz podsvijesti i tjeskoba sa kojima se suočavaju svakodnevno suočavaju roditelji, prinuđeni da se bore za ostvarivanje pristojne egzistencije, a da pritom zaštite svoje dijete od traume koja je oblikovala njihove ličnosti.
Nadiranje vode ne može biti očigledna analogija prodiranja upliva podsvjesnog. Memljivi stan je još jedan znak deterioracije mentalnog zdravlja. Kada je pozornica pripremljena za horor zaposjednutosti reditelj pravi nagli zaokret ka priči o narušenom mentalnom zdravlju. Takav obrt pojačava i horor i psihološku napetost do krajnjih granica pucanja.
Zato ovo nije samo još jedna priča o duhu koji se vraća da bi naplatio stari dug. Ovdje je dočarano čovjekovo raspadanje iznutra dok spolja pokušava da ostane funkcionalan. Kod Nakate horor ne doživljava naglu kulminaciju, nego nadolazi sporo – kap po kap, kroz plafon, kroz zidove, kroz nervni sistem. Taj osjećaj naviranja kroz zidove nije samo vizuelna poenta nego i emotivni pokretač: sve što je potisnuto, zanemareno i neizrečeno polako isplivava na površinu a buđ, vlaga, memla i prokišnjavanje nisu dekor nego dijagnoza.
Natprirodno nije odvojeno od ljudskog, nego mu je najbliži mogući oblik. Mitsuko nije samo spektralno prisustvo koje plaši dijete, nego podsjetnik na realno zanemarivanje, na prazninu koja nastaje kad roditelji ne znaju ili ne mogu da budu tu. Još važnije, priča nikad ne igra samo na kartu pukog “zaposjedanja”, nego sve vrijeme sugeriše da se trauma prenosi kao nevoljno nasljedstvo. Majka koja se bori sa razvodom, egzistencijom i sopstvenom izgubljenošću nije samo žrtva okolnosti, nego neko ko pod teretom sopstvenog djetinjstva pokušava da ne prenese isti lom na svoje dijete.
Zbog toga ovo jeste film strave i užasa, i puno više od toga. Centralna tema je roditeljstvo pod pritiskom i mentalno zdravlje koje se narušava dok ga sistem i privatni pakao razvlače sa obje strane. Gledalac naivno očekuje prepoznatljivu japansku stravu, nalik na Ringu ili Ju-Onu a dobija mnogo ličniji, životni užas. I upravo zato film udara jače od većine naslova koji se zadovoljavaju pukim strahom: ovdje nema lakog utočišta, jer je najstrašnija stvar u njemu upravo to koliko je sve poznato, opipljive, moguće i preblizu.
filmaginacija.blog 