Zadnjih par nedjelja raspusta prilika je za junakinju Tamaru da uživa sa vršnjacima u svim ljetnjim blagodetima sa prijateljima prije nego što ode na studije u Braziliji. Dugačke dane ispunjavaju kupanjem, uživanjem na plaži, pa i sitnim razbojništvima kao što je provala u komšijsku kuću. Grupa je kompatibilna i složna uprkos raznovrsnom porijeklu i klasnoj pripadnosti. Sve pozitivne čari najveće južnoameričke države i heterogenosti stanovištva dolaze do izražaja kroz ljetnje zezanje i igru.

Djevojka koja nije dio grupe ima nadimak iz naslova – ona je posvećena dostavi svježe ribe koju je njen otac ulovio i pokušava da sa njim ostvari odnos. Tata kao i većina muškaraca ne iskazuje emocije ka ćerci a ipak želi za nju bolju budućnost od ribarskog zanata. Djevojka je i spona između između realnosti i fantazije između koje levitira glavna junakinja Tamara. Vizije podvodnog svijeta – jata raža koja slobodno plivaju i nasukani kit predstavljaju čežnjive mladalačke ambicije i represivnost hrišćanski konzervativne sredine.

U grupi prijatelja su apsolutno neopterećeni seksualnošću toliko da ni ne razmišljaju o istopolnoj vezi među momcima. Tek na žurci, u kontaktu s ostatkom zajednice, dolazi do homofobne netrepeljivosti koja je i uzrok Tamarine pretjerane suzdržanosti, simboličkih noćnih mora i realnih strepnji u vezi budućnosti. Upravo u tom nepoznatom se krije sve ono što ih čeka – pravo odrastanje a sa njim sloboda, samospoznaja ali i raspršivanje mladalačkog ideala i predrasude nastale iz neznanja.

Režija ne dramatizuje sukobe i odbija da naglašava emocionalne vrhunce. Kamera pokušava da uhvati posljednje fragmente jednog životnog perioda prije nego što nepovratno nestanu. Čak i kada priča zakorači u snovite prizore podvodnog svijeta, oni ne djeluju kao bijeg od stvarnosti već kao nadogradnja unutrašnjeg stanja likova. Granica realnog i imaginarnog ostaje neodređena, baš kao što ni granica između djetinjstva i odraslog doba nije jasno povučena.

Posebnu vrijednost predstavlja osjećaj prostora. Ribarsko mjesto je živi organizam čiji ritam određuju more, ulov, sunce i međuljudski odnosi. More je istovremeno izvor života, sredstvo preživljavanja i beskonačni horizont koji obećava drugačiju budućnost. Dok Tamara sanja odlazak u Braziliju, drugi likovi ostaju prikovani uz obalu, pa se neprestano porede ona koja odlazi sa onima koji ostaju. Nijedna od tih odluka nije predstavljena kao ispravna ili pogrešna, već kao različit odgovor na iste životne okolnosti.

Veliki doprinos atmosferi daju mladi, neprofesionalni glumci čija međusobna hemija djeluje spontano. Dijalozi kao da su nastali iz svakodnevnog razgovora, zbog čega prijateljstva imaju uvjerljivost koju je teško postići strogo napisanim scenarijem. Muzika je diskretna i rijetko preuzima glavnu riječ, dopuštajući šumu talasa, vjetru i zvucima mjesta da postanu sastavni dio pripovijedanja.

Nije slučajno što se među producentima nalazi Cleber Mendonça Filho. Kao i u njegovim ostvarenjima prostor nosi dramaturšku težinu kao likovi, a društvene podjele nikada nisu izrečene kroz eksplicitne političke govore nego izviru iz svakodnevnih situacija, arhitekture, rada i porodičnih odnosa. Međutim, gdje Mendonça Filho često gradi tenziju trilerskim postupcima i latentnim osjećajem prijetnje, ovdje je prikazano nježnijim, liričnijim pristupom. Političnost nije glasna nego se krije u netrepeljivosti lokalaca ka tamnoputim klincima, pogledima i osjećaju da konzervativna sredina neprimjetno oblikuje živote mladih.

Upravo završetak, bez konačnih odgovora i bez oslobađanja od strahova, ostavlja snažan utisak da odrastanje podrazumijeva istovremeni gubitak i dobitak. Odlazak nije samo fizičko napuštanje rodnog mjesta nego i napuštanje idealizovane slike svijeta u kojoj prijateljstvo može privremeno potisnuti klasne razlike, seksualne predrasude i porodične frustracije. Kada se ljeto konačno završi, ono što ostaje nisu uspomene na bezbrižne dane već svijest da se identitet gradi upravo u sudaru ličnih želja sa sredinom koja ih pokušava ograničiti. Tako je još jača snaga univerzalne priče o sazrijevanju kroz izrazito lokalni, brazilski pejzaž, bez gubitka emocionalne bliskosti sa gledaocem.