Izblijedjeli rokovnici i izlizane celuloidne trake otkrivaju izmišljenu horor slešer franšizu sa poprištem radnje u kampu Miasma. Čitav filmski univerzum je evidentno inspirisan dobro poznatim serijalima kao što su Friday the 13th, Sleepaway Camp i Nightmare on Elm Street, a pravi poznavaoci učiće sličnosti i sa slešerima osamdesetih kao što su The Burning i The Prowler u kojima maskirani ubica eliminiše hormonima uzdrmane tinejdžere. Toliko je puta tematika obrađivana i na vrhuncu i kao omaž žanru da je nemoguće zamisliti nešto novo što bi moglo osvježiti priču. Srećom se Jane Schoenbrun ne slaže sa takvim stanovištem i priču raslojava meta/fantazijskim/alegorijskim pristupom da bi na toj ideji pozavidio i sami meta virtuoz Wes Craven.
U sniježnoj oluji perspektivni stvaralac i reditelj Kris traži glavnu glumicu Billy koja je u originalu bila final girl. Dom izolovane glumice je set prvog dijela filma u ledom okovanoj zabiti sjevernoameričkog Pacifika i Krisin štreberski radar se pali i aktivira. Atmosfera nalik na noir ostvarenja je pozornica za poznanstvo dvije osobe različitih generacija i stanovišta ali je zajednička opsjednutost franšizom i trnasrodnim ubicom po imenu Little Death.
Kris je na sebe preuzela zadatak da oživi davno prežaljeni transfobni horor serijal i učini ga prihvatljivim queer populaciji. U viziji koju ima nije riječ ni o rimejku, ni o prequelu ni o priči nastanka. Sve što ima na umu je da oživi gledaocima onaj osjećaj koji je u djetinjstvu probudio Billyn pogled.
Jane Schoenbrun se drži dobro oprobanog šablona iz nezaboravnogi originalnog I saw the TV glow – biografski prikazuje fana toliko uronjenog u izmišljeni svijet da lako nestaje granica sa stvarnim. Još jednom se celuloidna traka pokazuje kao poslednje utočište svih filmofila, sigurno mjesto u kojem loše stvari spoljneg svijeta ne mogu da dopru. I tu se potvrđuje Hannah Einbinder kao savršen izbor – lik kojeg tumači je maltene identičan onom koji ju je proslavio u Emmyem nagrađivanom seriji Hacks i svojim gotovo tupim savremenim stavovima otapa led predrasuda prošlosti i osvješćuje svoju seksualnost.
Problem u priči nastaje kada Kris shvati da se potreba da intelektualizuje Camp Miasmu sudara sa nečim znatno prizemnijim. Billy ne doživljava film kao politički tekst koji treba ispraviti, već kao iskustvo koje joj je obilježilo tijelo. Njena fascinacija nije sadržana u mitologiji Little Deatha niti u tome koliko je serijal bio transfobičan, nego u onome što se dešavalo dok je gledala. Schoenbrun tako vrlo lukavo pomjera pitanje sa „šta ovaj film znači?“ na „šta mi je ovaj film uradio?“. A odgovor je prije svega seksualan. Camp Miasma je jednako priča o želji koliko i o strahu, a Little Death ‘operiše’ tik na granici između onoga ko gleda i onoga koga gledaju. Kris je odrastala uz slike djevojaka koje bježe, vrište i umiru, ali je ono što je u njima prepoznala bilo intimnije od obične žanrovske identifikacije. Njena sposobnost da vlastitu seksualnost odvoji od potrebe da je objasni vjerovatno je i najvažnija transformacija. Horor koji je nekada posmatrala sa sigurne udaljenosti postaje prostor u kojem može da prizna ono što joj je stvarni život dugo otežavao.
Tu i Billy dobija sasvim drugu dimenziju. Ona nije samo zaboravljena final girl koju treba vratiti pred kameru. Njeno povlačenje iz glume, život u prostoru u kojem je film snimljen i opsesivno čuvanje 35-milimetarske kopije pretvaraju je u neku vrstu čuvara vlastitog mita. Kao da je od svih ljudi koji su učestvovali u nastanku Camp Miasme jedina shvatila da priča više ne pripada ni glumcima ni rediteljima. Pripada onome ko ga je u nekom trenutku života gledao i u njemu prepoznao nešto što nije mogao pronaći nigdje drugo.
Jednom mi je dvanaestogodišnji klinac, zaljubljenik u giallo filmove, rekao da bi volio da može na pravi način da doživi film koji gleda. Nije pričao o razumijevanju filma niti o tome da ga jednog dana snimi. Govorio je o nečemu jednostavnijem i zahtjevnijem – želji da granica između njega i slike na ekranu nestane. Pričao je o tome sa toliko ljubavi da mi je ta rečenica ostala u glavi. Schoenbrun upravo tu djetinju želju shvata ozbiljno. Kris ne želi samo da napravi novi film. Ona želi da ponovo osjeti ono što je nekada osjetila gledajući Billy, da iskustvo koje je počelo pred ekranom postane stvarnost.
Zato je i novo gledanje originala toliko važno. Schoenbrun ne daje samo film unutar filma kao prigodnu meta fintu, već dopušta Campu Miasmi da zaista postoji. Izmišljeni serijal dobija istorijat, estetiku, mitologiju i čak onu vrstu besmislenih detalja koje imaju stvarne franšize. Pritom Schoenbrun ne pokušava da od Camp Miasme napravi „dobar“ film u savremenom smislu. Njegova krvavost je pretjerana, seksualnost neukrotiva, a transpozadina namjerno ostaje neugodna. Kris želi da popravi ono što voli, dok Billy insistira na tome da ga prvo mora razumjeti. U toj razlici krije se i simpatična parodija na savremeni način razgovora o starim filmovima: svaka scena može postati predmet teorijskog objašnjenja, ali tijelo će na nju reagovati prije nego što je mozak uspije protumačiti.
Seks i smrt nijesu samo sastavni djelovi slashera, nego dva kraja istog intenziteta koji Kris pokušava da iskusi bez posrednika. „Little Death“ pritom nije slučajno ime, već mala smrt kao francuski izraz za orgazam, pa se završnica filma doslovno pretvara u susret seksualnog i horor uzbuđenja. Kada Kris konačno prestane da bježi od vlastitih fantazija, Camp Miasma više nije samo film koji je gledala kao dijete. Postaje prostor u kojem može da ih prizna.
Tu se krije najveća razlika u odnosu na ostale meta-slešere. Schoenbrun ne koristi žanr samo da pokaže koliko dobro poznaje njegove konvencije. Koristi ga kao arhivu ličnog iskustva, mjesto u kojem se seksualnost, identitet, strah i fascinacija mogu isprobavati bez posljedica stvarnog svijeta. I Saw the TV Glow je govorio o tome kako izmišljeni svijet može postati toliko stvaran da čovjek u njemu prepozna sopstveni život; Camp Miasma odlazi korak dalje i pita šta se dogodi kada odlučimo da se više ne vraćamo iz tog svijeta praznih ruku.
Zato je najljepša ironija filma u tome što Kris na početku želi da napravi novu Camp Miasmu, a na kraju shvata da joj nova verzija zapravo nije ni potrebna. Dovoljno je ponovo pogledati staru, prihvatiti sve ono što je u njoj ružno, groteskno, uzbudljivo i problematično i priznati da nas umjetnost ne oblikuje samo onda kada se slažemo sa njom.
Schoenbrun tako još jednom pravi film o filmu, ali ovoga puta bez potrebe da se skriva iza ironije. Camp Miasma je istovremeno trash, fantazija, ljubavna priča, queer coming-of-age i mala himna svim klincima koji su nekada u mraku gledali nešto što nije bilo namijenjeno njima i osjetili da ih je to, iz nekog neobjašnjivog razloga, ipak pronašlo. Najveći bonus je to što je sve spomenuto zapakovano u dopadljiv proizvod u kojem mogu uživati sve generacije obožavaoci strave i užasa.
