Djevojka u plićaku pronalazi crnu, kristalnu ružu i ne može da sakrije fascinaciju njom. Brzi rez. Sljedeća scena – na vjenčanju, mladić recituje morbidnu mjesto umjesto uobičajene zdravice i fiksira je pogledom. Njih dvoje stupaju u kontakt i dogovaraju sastanak koji prolazi u tipičnom mladalačkom koketiranju – prvo ona napravi korak ka njemu pa ustukne, a zatim obrnuto. Sve djeluje kao bezazlena romansa do trenutka dok ne odluče da naprave piknik na izolovanom groblju, isključenom od bilo kakve ljudske naseobine.
Mir koji su novopečeni ljubavnici pronašli u kripti omeo ih je da primijete da je sunce odavno zašlo i mrak je progutao stazu kojom su došli. Lutajući pokušavaju da pronađu izlaz, vrte se u krug i počinju da preispituju svoj razum. Momak je sigurno lucidniji od njih dvoje, ali ga to ne čini sposobnim da ih izbavi iz nemile situacije. Kud god da krenu nailaze samo na mramorne spomenike, bolje ili gore očuvane kripte i simbole umiranja komplementarne sa godišnjim dobom – evidentno je jesen, a djevojka sama spomene prvi novembar kao Dan Svetih i stupanje zimskog kalendara prema druidskom kalendaru.
Bez ijedne kapi krvi, bez jeftinih jumpscareova i bez prepoznatljivih horor elemenata Jean Rollin uspijeva da artistički, kroz poglede suprostavljenih polova revidira poglede na temu života, smrti i zagrobnog života. Morbidno mjesto kao što je groblje, osim što je mjesto gdje su upokojeni, predstavlja i fetišistički simbol preživjelih. Iako su mrtvi produžili ka nečem nepoznatom živima ostaje ta fascinacija prolaznošću i rupom koju su ostavili u životima, što dovodi do fetišizacije. Pravi primjer je gospođa koja pri prvom mraku zatvori groblje i prva je kada stražar otvori kapije.
Slab prijem kod publike može se shvatiti i kao revolt ka rediteljevom odstupanju od kanona koji ga je definisao. Obožavaoci naviknuti na vampire, krv, lezbo afere ostali su razočarani ali začuđuje izostanak spomena među kritičarima koji ipak imaju više razumijevanja za umjetničku slobodu. Korišćenje pravog Amienskog groblja kao lokacije snimanja i ljudskih kostiju kao rekvizita naglašavaju i nihilistički pogled modernog čovjeka na teme o kojima se nekada nije govorilo. Kada se tome pridoda problem zbog večernjeg snimanja i sukob reditelja sa glavnim glumcem dobija se jednako misteriozna pozadina van kao i na ekranu.
Osvješćavanje nekadašnji tabua dovelo je i do razotkrivanja različitih sklonosti i seksualnih devijacija. Par na svjestan ili nesvjestan način ostvaruje svoju najmračniju fantaziju. U tami najdubljih poriva djevojka prva gubi kontakt sa realnošću. Njena obsesija crnom ružom rezultira snenom sekvencom na plaži u kojem naga recituje elegiju svojem živom draganu kojeg je zatvorila u kriptu.
Kraj filma gledaoca, kao i junake ostavlja između očaranosti i nelagode: crna ruža je katalizator koji razotkriva unutrašnje praznine i tajne želje. Rollin gradi tenziju polako, stapa pejzaž i tijela u jednu melanholičnu jesenju elegiju. Plesnu scenu djevojke je koreografisila glumica Francoise Pascal i uz morbidni oproštaj od svog dragog fenomenalno dočarava psihotičnost svog lika. Provokativna, a relevantna i iz današnjeg ugla aktuelna priča uspijeva da bude i hladna i melanholična istovremeno, a što je najvažnije, bez kapi prolivene krvi govori o jezi koja se krije u kuloarima ljudske podsvijesti.
