Hvatanje u koštac sa silama tame ili narušeno mentalno zdravlje neznanom bolešću? Pohvalno je od strane crkve hrabro suočavanje sa neobjašnjivim za spasenje jednog sledbenika ali gdje je tu jasna granica? Dok vjera i nauka pokušaju da ispeglaju međusobne nesuglasice jedna djevojka je izgubila život a njen svještenik je na suđenju za ubistvo iz nehata.
Tužilaštvo predvođeno religioznim javnim tužiocem ozbiljno shvata slučaj i učiniće sve da dokaže da je otac Richard Moore prekoračio svoja ovlašćenja, spriječio bolesnu djevojku da se liječi tabletama i pokušao da izvrši neuspjeli ritual istjerivanja đavola koji je rezultirao smrću. Nadbiskuja angažuje privatnu firmu u odbranu svom čovjeku i po svaku cijenu želi da izbjegne njegovo javno svjedoče je kojim bi dodatno narušio ugled crkve. Zastupnica je talentovana Erin, poznata po vođenju popularnih parnica i oslobođenju dokazanog ubice. Svoje agnostičko stanovište brzo počinje da dovodi u pitanje kako se dublje posvećuje slučaju.
Tok suđenja ispresijecan je ponovnim proživljavanjem prošlosti žrtve iz ugla svjedoka kroz flešbekove. Ono što sjećanja oktrivaju je mnogo više od toga što tužilaštvo pokušava da obrazloži epileptičnom psihozom. Na momente se čini da je stvarno riječ o demonskoj zaposjednutosti ali i ta strana priče biva lako diskreditovana činjenicama. U parničnom postupku cijela priča se toliko proširuje da više nije riječ o jadnom djevojci koje više nema – sudnica je poprište okršaja nauke i religije, ezoterijskog i empirijskog. Isključivost obije strane šteti njihovom cilju a istina se uvijek nalazi negdje na pola puta.
Dodatni problem nastaje u trenutku kada se slučaj pretvori u pitanje ličnog uvjerenja umjesto da ostane pitanje odgovornosti. Tužilaštvo nastoji da događaje uklopi u obrazac koji je moguće dokazati, dok ostavlja dovoljno prostora za ono što nije moguće objasniti postojećim saznanjima. Ipak, ni jedna ni druga strana ne može sebi priuštiti luksuz potpune otvorenosti. Za tužioca bi prihvatanje mogućnosti demonskog uticaja značilo odustajanje od racionalnog okvira na kojem počiva optužnica, dok bi za crkvu priznanje da je Emily žrtva bolesti značilo suočavanje sa posljedicama sopstvenog djelovanja. Istina prestaje da bude važnija od ishoda suđenja, a ljudski život argument koji se izvlači potrebi dviju strana.
Ipak, ono što filmu daje emotivnu težinu nije pitanje da li je đavo stvarno postojao u Emilyinoj sobi, već činjenica da je ona u toj sobi ostajala sama sa svojim strahom. Dok se predstavnici autoriteta oko nje bore za pravo da definišu njeno tjelesno / mentalno / duhovno stanje, njeno iskustvo postaje sredstvo za dokazivanje unaprijed uspostavljenih stavova. Medicina raspolaže dijagnozama i terapijama, religija ritualima i vjerovanjem u duhovnu stvarnost koju nije moguće izmjeriti, ali Emily je ta koja snosi posljedice njihove nesposobnosti da se sretnu na pola puta. Njena smrt ostaje nepromjenjiva činjenica bez obzira na zaključak suda. Otuda se i pitanje odgovornosti ne može svesti na jednostavan izbor između nauke i religije. Vjera nije nužno prepreka liječenju, kao što ni naučni pristup ne podrazumijeva automatsko razumijevanje zasebnog ljudskog iskustva. Problem nastaje onda kada uvjerenje postane važnije od osobe kojoj bi trebalo da pomogne.
Sudska procedura ne razvodnjava horor već ga dodatno naglašava. Svjedočenja, medicinski nalazi i rekonstrukcije događaja postepeno grade sliku Emilyinog stanja, ali što se više činjenica iznosi pred sudom, granica između objašnjivog i neobjašnjivog postaje sve tanja. Natprirodno i racionalno ne postoje samo kao suprotstavljene ideje već i kao dva načina na koja ljudi pokušavaju da ovladaju strahom od nepoznatog. U toj borbi postoji jedna očigledna nepravda: svi koji raspravljaju o Emily imaju priliku da objasne šta joj se dogodilo, dok ona više nema mogućnost da ispriča svoju verziju. Njena sudbina postaje dokaz, predmet rasprave i potencijalna prijetnja ugledu institucija, a najmanje ostaje ono što je u početku morala biti — priča o djevojci kojoj je bila prijeko potrebna pomoć.
Reditelj Scott Derrickson posebno dobro koristi Erininu perspektivu, jer agnostikinja koja u sudnici pokušava da sve svede na činjenice i dokaze i sama postaje meta nečega što ne može tek tako odbaciti. Napadi u tri časa ujutro, motiv đavoljeg sata, dobijaju dodatnu težinu kada se isti obrazac više ne vezuje samo za pokojnu Emily već počinje da progoni i osobu koja pokušava da racionalno objasni njenu priču. Sudnica tako postaje produžetak horora: dok se na dnevnom svjetlu raspravlja o tome da li je Emily bila bolesna ili opsjednuta, noć Erin pokazuje koliko je lako teoriju pretvoriti u lično iskustvo. Najjezivije u cijeloj stvari nije ono što se može dokazati pred sudom, već ono što se događa kada se vrata sudnice zatvore, svjetla ugase i sat pokaže vrijeme kada se đavoli jašu.
