-
Aux Jours qui Viennent (2025)
Samohrana majka Laura navigira poslovnu karijeru, plaćanje dažbina i roditeljstvo devetogodišnjoj Lou. Kako zahtjevi djeteta rastu tako jača i pritisak na nju sa kojim nije uvijek u stanju da se izbori. Bivši suprug i otac klinke je Joachim koji je nastavio dalje sa životom i stupio u vezu sa Shirine. Brzo isplivavaju njegove negativne osobine kontrolisanja, manipulisanja i zlostavljanja partnerke i onda razlozi rastanka postaju jasniji. Čak je i njegova majka digla ruke od nje, svjesna da je problem u kojem se nalazi pojačan zavisnošću od narkotika i gotovo bezizlazan.
Paralelno radnja prati Lauru i Lou koje se uspjele, odlučnošću ove starije i odgovornije da se iskobeljaju iz kandži zlostavljača i djevojke koja kroz sve to treba da prođe i na svojoj koži osjeti. Lijepi trenuci nježnosti postaju nedovoljni jer Joachimu je uvijek potrebno više – ili pažnje ili droge ili nekog drugog vida validacije sopstvene vrijednosti. Ljubav je osnovni element svakog odnosa i onda kada se ukaže ogavno lice emocionalne nesigurnosti teško je prihvatiti činjenično stanje. Naročito je teško Lauri jer sa takvim partnerom dijeli roditeljstvo nad predivnom Lou, koja je podsjetnik da taj odnos nije oduvijek bio tako odbojan.
Zavisni položaj žene i njihova solidarnost su centralni motivi dramatične priče o otklanjanju od toksičnih članova porodice. Joachimova majka je sama podizala svoga sina jer ih je njegov otac napustio; svjesna je svih njegovih nedostataka ali u poznim godinama ne može mnogo toga da promijeni. Ta generacijska trauma ostavljanja prenijela se i na, ni krivu ni dužnu Lou, koja u tako ranom djetinjstvu spoznaje mračnu prirodu muškaraca, i to upravo kroz sopstvenog oca. Laura je snažna emancipovana umjetnica koja je svjesno na svoja leđa stavila teret samohranog roditeljstva upravo da bi prekinula lanac zlostavljanja.
Chirine je, ništa manje svjesna, ali je tek na početku puta koji je Laura već prevalila. Ona još uvijek vjeruje u zrno dobrote egoističnog muškarca ali mjehur joj se brzo raspršava kada prođe ‘honeymoon’ faza veze. Prilikom fizičkog bijega iz Joachimovog zatočeništva upravo je ljubaznost nepoznate gospođe u kupeu voza pomaže da se sakrije od paranoičnog progonitelja. Glas razuma je jači od površne nježnosti pa Chirine kontaktira Lauru kao poslednjom slamkom spasa od Joachimovog terora.
Nisu svi muškarci isti kao i Joachim – Laurin kolega Lazare sa puno poštovanja i razumijevanja joj delikatno prilazi i ostvaruju prirodni, neisforsirani odnos. Chirinin poslovni kolega tokom kratkog pojavljivanja takođe demonstira sve one osobine koje ne krase centralnu mušku figuru. Joachim podsjeća na Leighovog Johnnya iz Naked – frustiran bez vidnog razloga, željan da istraje u nekom samonametnunom krstaškom pohodu za slobodom, a da ništa kao odrasla osoba nije konkretno preduzeo. Zbog prisustva djeteta možda je sličnost još i veća sa Brunom iz L’Enfanta braće Dardenne – lična odgovornost ne postoji a jedino su svi pomenuti glavni likovi u stanju da misle o sebi.
Dramski elementi skupljanja komadića života nakon rastanka pretvaraju se u scene koje su na momente teške za gledanje. Ne zbog eksplicitnosti prikazanog nasilja nego zbog tenzije koja se uspostavlja dok se zlostavljanje iščekuje. Prvo Chirinino bjekstvo a onda pritiskanje Laure da otkrije šta zna o odlasku aktuelne djevojke.
-
Her Smell (2018)
Svaki pravi obožavalac bi potpisao da se nađe u koži svoje omiljene muzičke zvijezde, rijetko imajući na umu jedinstveno breme koje slama svakog od popularnih umjetnika. Takav je slučaj i sa Becky Something, front(wo)mankom benda She Something – harizma i magija sa bine pretvaraju se u pakao iza scene, uvlačeći u vrtlog samouništenja sve oko sebe.
VHS kućni snimci presijecaju sadašnje događaje u priči, podsjećajući na neke bolje i ljepše dane za popularni sastav koji iza sebe ima par platinastih ploča. Sadašnjost je mnogo okrutnija od uspomena sa trake – Becky ne može da dođe k sebi od alkohola i opijata, sa šamanom vrši rituale pročišćenja i histeriše na koleginice iz benda Marielle i Ali. Preduzimljivi producent Howard ne zna šta da radi sa svojom divom – ona otkazuje turneje u poslednjem trenutku, njoj organizatori otkazuju zbog problematičnog ponašanja a sve to rezultira ogromnim gubicima za izdavačku kuću. Suprug Danny koji je takođe i iz muzičkog svijeta pokušava da je natjera da barem finansijski podrži ćerku koju mu je ostavila na brigu. Čak i Zelda, koleginica muzičarka, iz osjećaja zahvalnosti joj nudi zajedničku turneju ali ona nije u stanju da izađe iz svog mjehure superzvijezde. Ni majka prepuna podrške nije izbjegla otrovne strelice kojima ćerka zasipa sve u svojem okruženju.
Poput meteorita, Becky sagorijeva i sebe i odnose sa ljudima u njenoj blizini. Uz silni uspjeh koji joj je donijela slava i popularnost nije joj bilo teško povjerovati u lažnu sliku sebe kojom se predstavlja na bini. Iza svih opijata, narkotika i razmaženo histeričnog ponašanja krije se prava osoba ali nije sa njom spremna da se suoči sve dok se ne prikuca za dno.
Maestralna režija i scenario Alex Ross Perrya sadrži tri faze – u prvoj je haotično neurotična tutnjava iza scene i pokušaj da se sastavi iole smislen razgovor sa Becky. Druga je slična prvoj i odvija se u studiju pokazujući da je njeno raspoloženje štetno i kada nije iza pozornice i spremna je da uništi sve da bi nametnula svoje, drogom i alkoholom izvitopereno stanovište. Nakon svog haosa i buke bez ičega vezano za umjetnost i kreaciju nailazi period rehabilitacije i samovanja u svjesno izabranoj samoizolaciji.
Tišina kojom je okružena u kući u kojoj se udaljila od svih više probija uši nego sva dotadašnja buka pojačala i distorzija. Konačno je ostala ogoljena pred sobom i uvidjela šta se krilo iza narciosidne maske. Okretanje sebi i djetetu koje je sada već odraslo je sledeće poglavlje u njenom životu i u potpunosti je kontradiktorno sa njenim dotadašnjim funkcionisanjem. Srećom po nju, izbjegla je pukom slučajnošću tragični ishod i dobila novu šansu da ljubavlju zaliječi slomljeno srce.
Nijedan od dijaloga nije improvizovan iako su scene iza scene (XD) mučne i klaustrofobične. Elisabeth Moss u trećem filmu u kojem sarađuje sa rediteljem, osim produkcijske uloge odrađuje nevjerovatan posao u karakterizaciji rock zvijezde. Od impresivnog scenskog nastipa, preko pijanog bauljanja do trezvenog svođenja računa ona je ta koja priču uzdiže na veći nivo. Sestrinstvo i odnosi muzičara na bini oslikavaju i njihovu druželjubivu prirodu, jer zbog posla kojim se bave jedni su drugima jedina porodica koju imaju. Muzička industrija profitira od samorazarajućih narativa a iskupljenje je uslovljeno, jer rehabilitacija i ljubav ne dolaze sami od sebe već su kompleksan i nesiguran proces.
-
Road to Revenge aka Champagne and Bullets (1993)
Policijska akcija koju sprovodi poručnik Normad sa svojim ljudima Finny-em i Rickom za cilj ima razbijanje lanca trgovine drogom, ali svjesni poručnikov nemar donosi Finny-u metak u stomak, a revoltirani Rick fizički napada nadređenog. Na kontrolnom saslušanju poručnik svjedoči protiv svojih ljudi koji ostaju bez posla, Ricky je prinuđen da radi kao šofer limuzine a Finny se opija do stanja kontuzovanosti.
U Rickovom životu vratila se bivša djevojka Cindy, koja nije mogla da izdrži teret žene policajca. Sada kada je značka u životu brkatog muškarca prošlost obnavljaju vezu kroz obilne količine šampanjca, zdravica i nerezonski dugačkih scena seksualnih odnosa. Brojni faktori govore u odbranu ovakvog pristupa snimanju – Rick je ujedno reditelj, kompozitor, producent i direktor kastinga pa je za sebe ostavio najbolje scene i replike; erotski triler je žanr koji prodaje kasete; film gotovo da i nema nikakvih budžetskih vrijednosti pa su bilo kakvi obrisi kinematografije zadivljujući, a amaterska gluma proizvodi groteskni efekat.
Priča nikada ni izbliza nije imala ni gram smisla, ali sažetak bi mogao da stane u jednu rečenicu – prljavi policajac je vođa satanističke grupe koja prinosi bebe kao ljudske žrtve, a jedino samouvjereni moderni kauboj uz pomoć svog prijatelja, notornog alkoholičara, može da ga zaustavi i spriječi. Pregršt nerezonske golotinje i dugih scena koji ne doprinose razvoju radnje i, kao da sve nije dovoljno, naslovni junak i kreator ove nebulozne priče ima svoju kantri tačku a svaka prolongirana erotska scena ispunjena je upravo pjesmama praćenim njegovim glasom.
Ne zna se koji je segment neadekvatniji a koji je toliko loš da je dobar pa valja krenuti od zlikovaca koji prepakuju drogu / praškastu supstancu oštricom noža; bespotrebna golotinja u porodičnoj raspravi između Finnya i njegove djevojke koja intimno poznaje svakog policajca iz stanice bivšeg supruga; Cindyna majka je vlasnika kafane koja je istovremeno i kantri i striptiz klub; i fliperana i otvoreni šank. Zlikovci koje Rick kao od šale preslaže nikoga ne mogu uvjeriti u opakost samo sa bijelim trik majicama; otac od Cindy nije mogao da zapamti nekoliko replika pa je otaljao taj tekst kao što je otaljana i većina scena. Gledaocu ostaje da se pita šta je razmišljao Wings Hauser kada je prihvatio ulogu Finnya (možda je uzeo pare na kamatu od reditelja XD)
Glorifikacija mačo pravednika teško da je prikladna, naročito zbog toga što mu harizma i fizički izgled nisu jača strana.Reditelj debitant je iskoristio sve moguće zaplete kojih je mogao da se sjeti i pritom nije štedio na golotinji. Sve te plišane trenerke, kožne pantalone i uske trik majice služe kao samopromocija, kao privatni video manijaka koji se dočepao prilike da snimi igrani film i prikaže sebe u najboljem svijetlu i to svih deset godina godina prije Tommy Wiseaua.
John De Hart je praktično sve što stoji iza ovog filma Z produkcije, napravljenog gotovo isključivo iz sopstvenih sredstava. On je, kako je sam opisao u intervjuima, amaterski entuzijasta koji je Projekat stalno revidirao: originalni rez iz 1993. (pod naslovom Champagne and Bullets) kasnije je kraćen i prepravljan, a neke verzije su ponovno isplivale sredinom 2000-ih; sam De Hart je u intervjuima otkrivao da je mijenjao scene, dodavao pjesme i snimao dopune. Rezultat? Nekonzistentan, ponekad smiješan spoj akcije, erotike i amaterske estetike koji više otkriva autorov ego nego bilo kakvu umjetničku namjeru. Film je prihvaćen kao primjer outsider autorskog filma – kritičari ga često tretiraju kroz prizmu kultnog trash statusa, dok ga dio publike cijeni zbog djetinjastvo iskrenog entuzijazma.
-
The Remnants of You (2025)
Dvije djevojke zakopavaju pepeo u dvorištu imanja u seoskom dijelu Španije. Elena je tu stalno smještena, udata i posvećena poljoprivredi kao što ju je i otac učio. Sara je školovana umjetnica koja živi hiljadama kilometara daleko u New Yorku i treba da snimi dugo očekivani jazz album. Životni planovi rijetko ispadnu kao što su zamišljeni pa gubitak oca unosi nered u Sarin život i tjera je na revidiranje planova za budućnost.
Instinktivna reakcija na gubitak je naravno bol, ali i težnja da se očev rad nastavi neometano da bi njegova zaostavština mogla da nastavi da živi. Pokojni otac je bio pobornik ekološkog pristupa poljoprivredi kojeg je voljela cijela zajednica, a sa veterinarkom Tinom je ostvario i emotivnu vezu za koju odsutna ćerka nije ni znala. Njena spremnost da odbaci sve snove i ambicije da bi održala u životu tatinu zaostavštinu teško je održiva i čak pomalo djetinja.Ide toliko daleko u realizaciji svoje fiks ideje da odbija da kaže svome djedu na palijativnoj njezi u staračkom domu da je ostao bez sina. To je osjećaj krivice koji je nagriza zbog višegodisnjeg odsustva i prostorne udaljenosti.
Tvrdoglavost i istinska upornost stvarno rezultiraju relativno uspješnim upravljanjem imanjem, ali brojne nepredviđene okolnosti komplikuju ionako zamršenu Sarinu situaciju. Konfrontacija sa rođenom sestrom samo je jedna od posljedica srljanja glavom kroz zid dok na kraju ne skapira da je zagrizla preveliki zalogaj i da je nastavak svog života jedini način na koji može ocu odati poštovanje. Ponavljajući motiv ovaca i jagnjadi nenametljivo pojačava osjećaj krhkosti i odgovornosti koji lebdi nad pričom i glavnom junakinjom.
Najveća snaga priče ogleda se u tome što Sarinu dilemu ne tretira tek kao porodičnu raspravu oko imanja, nego kao sudar identiteta. Ona nije samo ćerka koja kasni da na vrijeme kaže pravu stvar; ona je i žena koju je život odveo daleko od zemlje, od ritma seoske svakodnevice i od svega što se ne može upakovati u ambiciju, plan i karijeru. Zato se njen povratak u Španiju ne doima kao nostalgičan izlet, nego kao bolno sučeljavanje s činjenicom da se neke obaveze ne mogu odgoditi bez posljedica. Što dublje zadire u očev svijet, to joj jasnije postaje da ga nije dovoljno voljela samo izdaleka i da se ljubav prema nekome ponekad mora dokazivati kroz naporan, prljav i nezahvalan rad, a ne kroz lijepo sjećanje.
U tom smislu, odnos sa sestrom ima posebnu težinu jer rediteljka dobro razumije da se porodične rane ne otvaraju samo smrću, nego i različitim shvatanjima dužnosti. Elena je neko ko je ostao, a Sara neko ko se vratio prekasno, pa između njih stalno bukti tenzija i pitanje ko je zapravo izdao koga. Obje strane su razumljive i naporne, što doprinosi uvjerljivosti. Uostalom, najveća drama ovdje nije u tome da li će imanje opstati, nego da li Sara može da prihvati da njena ljubav prema ocu ne mora da znači žrtvovanje svega što je sama izgradila.
Zimska ruralna Španija okrutno je pusta i hladna, ali sunčevi zraci nagovještavaju toplije dane i bolje vrijeme za prirodu. Bolna, obnavljajuća hibernacija prirode obojana je tonovima klavira klasične muzike kojim Sara ispunjava slobodne trenutke. Sva najdraža sjećanja iz mladosti upravo je vezuju za ovo mjesto, odatle i silne poteškoće da sa time i raskrsti. Posebno dobro funkcioniše kontrast između prirode i muzike – dok zimski pejzaž djeluje ukočeno Sarino muziciranje nosi onu istu potrebu za disanjem, improvizacijom i otporom prema zastoju. Kao da govori da i zemlja i muzika traže strpljenje, ali i prepuštanje nečemu većem od lične kontrole. Time se gradi priča o nasljeđu koje nije samo materijalno, nego i emotivno, kao i o tome koliko je teško ostati vjeran mrtvima bez izdaje živih.
-
Grandma’s Boy (2006)
Djeca rođena u poslednjem kvartalu XX-og vijeka u odrastanju su neraskidivo vezana sa igricama. Od automata na žetone, preko kućnih konzola do sve moćnijih kompjutera – gejming se utiskivao u kolektivnu svijest, a san svakog gejmera/entuzijaste je da živi i sebe izržava od sati provedenih kraj televizora sa omiljenom igricom. Taj svijet vodi u zamku društvene izolacije, zato što su gejmeri obično usamljeni štreberi bez dodira sa suprotnim polom i cijeli krug ljudi je odbojan prema strancima ili sa nipodištavanjem posmatraju ostale, nedostojne smrtnike da uvide blagodeti sati provedenih kraj ekran. Svi oni su zapravo ranjivi dječaci koji se bore sa problemom odrastanja i prihvatanja odgovornosti karakteristične za savjesne osobe koje se ponašaju skladu sa svojim godinama.
Alex je konstantno naduvani, sredovječni tester igrica u kompaniji pod nazivom Brainaisum i najvažniji je šraf u sistemu, zahvaljujući maestralnom poznavanju svih naslova ikad izdatih na tržištu. Nesrećnim okolnostima, a u vezi cimerove sklonosti ka filipinskim masažama glavni junak se nalazi na ulici i spletom apsurdno komičnih okolnosti biva primoran da se preseli kod bake Lily i njene dvije cimerke. Bitnu ulogu u uspostavljanju sulude atmosfere ima i diler trave Dante koji u svakoj sceni nadmašuje svoju ekscentričnost. Alex, iako mladolik već je u poznim gejmerskim godina i vrhunac mu je dokazivanje mladima da je nepobjediv iza kontrolera. U životu sa triom nalik na Golden Girls Alex pokušava da razvije svoju igricu, radi svoj redovni posao i uspostavi kontakt sa Samatnhom, novom koleginicom sa posla, a tu je i J.P., genije stvaralac kultnog serijala koji svaku priliku koristi da ponizi svoje kolege testere.
Uprkos skromnom budžetu od 6 miliona $ i lošem prijemu kod kritike stvar je spasila prodaja DVDa u vrijednosti od 50 miliona $. Gejmerske reference i skriveni humor koji prepoznaju poznavaoci učinili su film jednim od stubova duvačke komedije žanra uz Cheech & Chong, Half Baked i Strange Wilderness. Reditelj Nicholaus Goosen odlično kombinuje oprobane slapstick elemente sa masnim forama uz istaknutu temu nepremostivih razlika između mladih, srednjih i starih generacija.
Teško je nabrojati sve kultne replike koji izgovaraju junaci a neke od scena koje ostaju uklesane kao legendarne: masturbacija u kupatilu; Alexova laž kolegama o tome ko su zapravo cimerke; kućna žurka nakon čajanke; epizodna pojavljivanje Rob Schneidera i David Spadea u kojima obojica komičara daju sve od sebe (xD); Danteov podrum kao lokacija + Danteov tae kwon do majmun i poliglotske sposobnosti Dr. Samuelsa; rasprave podijeljenih ličnosti J.P.-a sa sve adekvatnim robotskim glasovima + J.P.-ev gejmerski finalni obračun sa bakom Lily spremnom da odbrani dobro ime svoga dragog unuka; opsjednutost seksom nevinih gejmera kulminira na spomenutoj žurci kada Nick Swardson i Jonah Hill dobijaju prilliku da ostvare svoje prljave snove. Treba spomenuti i odjavnu hip hop pjesmu koju izvode Kool Keith i Kutmasta Kurt.
-
Harvest (2024)
U zanosnom plesu plesu sa prirodom Walt krati dane – jedino što može da ga optereti su egzistencijalne problematike koje more njegove prijatelje i komšije. Kako izdržati do naredne žetve i da li će zalihe hrane potrajati tokom zime? Selo u kojem žive je toliko udaljeno od bilo kakve civilizovane sredine da nikada do kraja ne dobijemo vremenski okvir radnje, kao ni u Villageu Shymalayna ni u Hanekeovom White Ribbonu.
Ono što je jasno je da su seljani neprosvećeni i dalje vrše paganske obrede. Izolovanost u škotskim pustarama ih je učinila okrutnim prema svakoj nepoznanici – od spoljnog svijeta do odnosa prema strancima. Požar koji ih je zadesio desetkovao je golubarnik gospodara Kenta – blagog zemljoposjednika koji bi da je ravnopravan sa svojim podređenima. Dolazak kartografa i ucrtavanje teritorije sije nemir među ionako nezadovoljnim seljanima koji svoj bijes izazvan požarom iskaljuju na strance koji su se zadesili na njihovom rodnom tlu.
Neobrazovanje, nedostatak medicine i bilo kakvih kulturnih sadržaja drži narod u totalnom mraku neznanja, a njihove potrebe ne mogu biti zadovoljenje obradom zemlje. Period zbivanja se može tumačiti kao napuštanje feudalnog sistema i ulazak u kapitalizam, s tim što i prije nego što je došao, novi sistem pokazuje sve svoje dobro poznate manjkavosti. Briga o sudbini pojedinca je u drugom planu pri sticanju zarade, a stara i dobro poznata veza čovjeka sa prirodom kroz zemljoradnju i poljoprivredu ustupa mjesto naučnom pristupu i maksimalnoj iskorišćenosti obradive površine.
Walt je jedini koji uspijeva da vidi ljepotu prirode u kojoj živi i bude u skladu sa njom, dok ostali nemaju kad da se bave tim finim osjećajima. U kartografu Philip Earlu junak nalazi dostojnog sagovornika ali ubrzo postaje svjestan da njegovo prisustvo označava i kraj perioda lagodnog života. Mapiranjem i imenovanjem Philip otima selu ono magično i neopipljivo što ga je vezivalo za prirodu. Karte postaju hladan instrument razgradnje, alat koji pretvara iskustvo u podatak i narušava spontanu bliskost s okolinom. Napredak i razvoj znanja oduzimaju onu neizrečenu bliskost čovjekove duše sa spoljnim svijetom uprkos brojnim koristima.
Apsurdistički/oštro satirični pristup rediteljke Athine Rachel Tsangari ne iznenađuje, imajući u vidu saradnju sa Yorgosom Lanthimosom. Atmosfera u selu gotovo je fantazijska – prigušeni tonovi i pastelne boje umjetnički simbolizuju vrijeme kada je čovjek bio više u skladu sa sobom ali nije u tome mogao da naðe zadovoljstvo. Tišina i prirodni ambijenti postaju ključne supstance naracije. Obredi kojima se prepuštaju na prelascima između godišnjih doba i milost gospodara su neodrživi i točak vremena i osavremenjivanja ih slama i tjera da se povinuju sili van njihove spoznaje. Najjasniji fokus je stavljen na odnos čovjeka prema pejzažu i načinu na koji taj odnos određuje smisao postojanja i potrebu da život uskladi sa ritmom prirode.
Walt poetskom naracijom razotkriva tragičnost neminovne propasti, ne samo sela, nego i stila života. Seljani su ponekad prikazani pojednostavljeno, ali ta jednostavnost naglašava njihovu ranjivost i strah od promjene. Požar u golubarniku ne služi samo kao prizor destrukcije, već kao katalizator koji razotkriva skrivene odnose moći, kapitala i solidarne zabrinutosti koja polako iščezava pred naletom novog društvenog poretka.
-
No, Il Caso e Felicemente Risolto (1973)
Opuštajući bijeg iz grada i ribolovački užitak se za tridesetogodišnjeg Fabia pretvaraju u pakao kada čuje djevojčin krik, a onda i svojim očima gleda kako je ubica masakrira, nanijevši joj preko 50 udaraca. Šok tjera Fabia na bjekstvo sa lica mjesta i nakon niza čudnih okolnosti odlučuje da preskoči posjetu policijskoj stanici i ode kući kao da se ništa nike desilo. Ubica se odlikuje pronicljivošću obrazovanog čovjeka i koristi kukavičluk dobrodušnog svjedoka da direktno ode u stanicu i posvjedoči protiv jedine osobe koja mu može naškoditi.
Profesor Ranijeri detaljno opisuje mladića i automobil kojim se odvezao a broj tablica čuva za sebe da bi dodatno držao u šaci Fabija koji u svojoj naivnosti ne može ni da dopre do dijaboličnog plana ubice koji je spreman da uradi sve da ostane na slobodi. Upravo strah od gubitka slobode tjera na djelovanje dvoje suprostavljenih protagonista – profesor je sebi obrazložio da zatvor nije dovoljna kazna, već pokušaj da provede nastavak normalnog života kao da se ništa nije desilo, što će polako da ga izjeda iznutra.
Imajući u vidu zvjersku egzekuciju nedužne djevojke na početku teško je povjerovati u ovo licimjerno gledište hladnokrvnog ubice. Fabio ipak strahuje za ženu i dijete, kao i za svoj posao pa izokolnim putem pokušava da umiri svoju savjest i učini pravu stvar. Iz toka svijesti nedužnog svjedoka zaključujemo da se radi o običnom, prosječnom čovjeku kojem je najveći grijeh istinski strah koji je osjetio kada je vidio prizor koji mu određuje dalji tok života.
Potreba za brzim rješavanjem slučaja policajce ne navodi na detaljniju istragu, već uzimaju ono što im je ponuđeno i pokreću točkove pravde koji se spremaju da samelju nevinog čovjeka. Pravda, iako u teoriji slijepa, je stvar povlašćenih i onih koji bolje tumače zakone i komplikovane proceduralne krivično pravne postupke. Dobro poznavanje zakona je profesoru pružilo sigurno utočište i, uprkos lažno pokajničkoj priči, on i dalje ostaje na slobodi, okružen mladima, spreman da doživi novo pomračenje uma i gubitak svijesti usljed enormne količine preplavljujućeg bijesa. Dobri momak na svojoj koži osjeća strogoću zakona a odlaganje neminovnog odlaska u policiju i kompromitijući događaji koji pokazuju lucidnu determinisanost sračunatog ubice ga ukopavaju dublje u očima zakona.
Teško je povjerovati u njegovu nevinost uprkos volji i saosjećajnosti. Neminovna osuđujuća presuda djeluje zaprepašćujuće, posebni imajući u vidu naslov koji nas cijelo vrijeme navodi na srećan kraj. Slabi tračak nade ostavlja sumnjičavost prekaljenog urednika dnevnih novina Don Peppea koji profesora posmatra glavnim krivcem od prvog trenutka. Zahvaljujući njegovom istraživačkom radu i njegovog tima novinara postoji minijaturni procenat da se potvrdi izreka – da je pravda zaista spora, ali dostižna.
Nedovoljno ubistava da bi se klasifikovao kao giallo, a premalo gangstera da bi bio tipični poliziotteschi, ali uistinu složen hičkokovski / kafkijanski triler sa zapletom i tehničkom realizacijom visokog nivoa. Kada se pridoda kvalitetna glumačka izvedba dobijamo eksploatacioni krimi biser 70-ih koji može da stoji rame uz rame sa bilo kojim naslovom iz Novog Talasa. Ne treba zaboraviti ni uvijek učinkoviti intrumentalni soundtrack Riza Ortolanija, kao i vokalnu izvedbu pjevača koji u tekstu, još jednom, navodi na pogrešan trag o ravnopravnosti i ujednačenosti pravosudnog sistema.
car chase, cold blood, cowardice, crime, escape from crime scene, false accusation, family man, freedom, hitchcockian, injustice, innocence, investigation, investigative journalism, italy, kafkaesque, miscarriage of justice, moral dilemma, murder, out of town, police, procedural, professor, prostitute, rome, thriller, witness -
Double Exposure (1982)
Zasjeda koju je policija Los Angelesa postavila za ubicu koji hara gradom nije urodila plodom, čak je stradao i jedan od momaka u plavom prerušen u prostitutku. Bez ikakve uvertire svjedočimo gnusnom ubistvu šilom, a u sledećoj, naizgled nepovezanoj sceni pratimo čovjeka koji džogira do svoje motorizovane kamp kućice. Adrianovi pokreti su zamućeni i fotografija je nejasna što odmah nagovještava psihičke tegobe sa kojima neko vrijeme već ima problem. Srećom je dovoljno savjestan i brine za svoje mentalno zdravlje pa je u stalnom kontaktu sa psihijatrom. On je fotograf punih ruku i slatkorječiv sa svakom ženom sa kojom dođe u dodir a to je potpuno kontradiktorno uznemirijućim snovima koji se pretvaraju u realistična ubistva.
Adrian ima brata kaskadera BJ-a koji je kao žrtva saobraćajke ostao bez ruke i noge, što nije oslabilo njegovu volju za zavođenjem. Nezgoda je razorila vezu sa suprugom koja je dobila starateljstvo nad djecom a njegov način suočavanja sa problemima nije zdrav kao bratov. Tu nas i reditelj na očigledan način dovodi do naslovne duple ekspozicije – neobrađene traume iz djetinjstva koja savladava odrasle muškarce toliko godina kasnije.
Predvidljivi rasplet ne razotkriva motivaciju ubice niti ukazuje na psihološku povezanost braće, što je zanemarljivo u odnosu na jače strane na koje se film oslanja – bizarna mješavina giallo trilera i dramatično romantične psihološke drame. Odnos između njih dvojice je prisan ali, nažalost, glumci koji tumače glavne likove jednostavni nisu dovoljno harizmatični i tu nastaje nenamjerno spektakularni razgovori i peripetije u koje se, prije svega, uvaljuje harizmatičniji od njih dvojice Adrian.
Događaji koji vode ka konačnom zapletu su prepuni neobjašnjivih a zapanjujućih scena koje potvrđuju da je riječ o besprekornom, na ukusan način ljigavom B filmu: Adrianovo zavođenje Mindy i njihova ljubavna priča uopšte krcata je dosjetki koje variraju od otrcanih do uistinu komičnih, ali mu ni Mindy ne ostaje dužna; BJ-evo homofobno podbadanje Adrianovog asistenta Luisa i njegovo uzvraćanje na paljbu, ubica koji iz prvog lica osim vještine šilom demonstira kreativnost prilikom egzekucija (šipka za čišćenje bazena, kobra u velikoj kesi za smeće); tajno fotografisanje brata sa djevojkom na plaži nikome ne unosi nelagodu, već se posmatra kao sasvim normalno; usputna golotinja nagrađena rvanjem u blatu dok voditelj u šorcu za kupanje i gornji dio odijela nudi muškarcima priliku da se oprobaju sa pobjednicom.
Očigledna je autorova inspiracija klasicima italijanskog trilera i američkim psihološkim dramama osamdesetih. Tempo je ponekad namjerno usporen, kako bi se gledalac uronio u Adrianov unutrašnji svijet, dok su ubilački kadrovi isplanirani gotovo izvedbeno – svaki novi “atak” ubice je precizan kao ubod šilom i nagovještava veliku nesreću koja je zadesila, unutrašnjim nemirima izmučenog junaka. Na kraju, vrijedi istaći i sociološki aspekt – film kroz odnos braće, njihovo različito suočavanje s traumom i porazima, govori o razbijenim porodicama i osjećaju otkačenosti od stvarnosti. BJ-ov život nakon nesreće i gubitka porodice, te Adrianovo gubljenje u vlastitoj psihi, predstavljaju dvije krajnosti ljudske patnje i govori o manifestaciji traume kroz umjetnost,a ponekad i kroz nasilje. Dublja, psihološka dimenzija, daje naslovu trajnu vrijednost i konstruiše ga kao djelo koje se pamti mnogo duže od običnih eksploatacionih naslova.
-
Four Lions (2010)
Crna komedija Christophera Morrisa razotkriva apsurdnost terorizma kroz karikaturalne amatere, kvazi džihadiste. Momci iz predgrađa Londona, muslimanske vjeroispovjesti, čvrsto su riješeni da daju svoj doprinos Džihadu, sa tragičnim konsekvencama. Toliko su neiskusni i sami uljuljkani u komformizam Zapada kojem žele da se suprostave da je svaki njihov pokušaj borbe jalov i bezuspješan. Mada žele da daju doprinos višem cilju plitkoumna suicidalna ideologija im ne ostavlja previše prostora za manevar i histerično komične situacije brzo se pretvaraju u krvoproliće u kojem im se ostvaruje želja da poginu, ali viši cilj ostaje nedostižan, kao i njihovim bolje organizovanim ekstremnim sunarodnicima.
Omar je porodični čovjek koji radi u obezbjeđenju tržnog centra a supruga je zaposlena u bolnici i funkcionalni su članovi sistema kojem bi se otac maloljetnog dječaka suprostavio. Družina koju je okupio znatno je slabije integrisanija u društvo i njihova ljutnja prema sistemu je opravdanija – Waj je priglupi mladić koji čeka instrukcije bez imalo promišljanja, Barry je radikalni teoretičar zavjere kojem je najveći argument povišen ton i urlanje na sagovornika. Faisal isto ne razmišlja mnogo svojom glavom a poslednji priključeni član Mal je sin bogatih roditelja koji nema pametnija posla nego da skreće pažnju na sebe kao teroristu dok nevješto repuje o svojim postignućima.
Položaj Muslimana među prepotentnim Englezima jeste nezavidan; isto tako momci nisu ništa preduzeli da poprave stereotipnu sliku, već naprotiv, pretvaraju se u oličenje onoga što ekstremni desničari i bijeli radikalisti vide u njima. Trening kamp u Pakistanu završava se neslavno i za Omara koji bi se mogao nazvati mozgom operacije, ali je teško povjerovati da ima mozga kada želi da se žrtvuje i za sobom ostavi ženu i malog sina. Niko od njih nije ni pravi vjernik u bukvalnom smislu riječi, samo im je isprana glava propagandom sa obije strane.
Ni sistem sređene države kao što je Velika Britanija nije puno od pomoći. Kada jedan od samoproklamovanih terorista tragično strada nakon bizarne nezgode sa domaće pravljenim eksplozivom, sve policijske službe brže bolje upadaju u prvu islamsku zajednicu, bez razmišljanja da je možda stvarno riječ o skromnim bogobojažljivim vjernicima bez ikakvih loših namjera. Obije krajnosti su katastrofalne za modernog čovjeka jer duboko uznemiriju i produbljuju ionako naglašene razlike koje bi, ukidanjem imperijalizma i kolonijalizma, trebale da izblijede.
Svi problemi društva prikazani u četiri samoproklamovana lava iz naslova – da su ikada stali i razmislili da mogu da pomognu svojoj zajednici na konstruktivniji način od dizanja u vazduh nasumičnih objekata ne bi tako skončali svi do jednoga. Komedija na početku naglašava njihovu ignorantnost i nepostojanje loše namjere, ali kada se dohvate oružja đavo je odnio šalu i njihova glupost postaje opasna po okolinu. Nisu samo prikazani kao praznoglavci – pomenuta racija policije i epilog u kojem mrcvare nevinog čovjeka samo zbog njegove rase i vjere dopunjeni su i nasumičnim hicem u masi kada, umjesto medvedića, pripadnik specijalnih snaga bez mnogo razmišljanja pogodi lika sa kostimom Chewbacce.
Finale za vrijeme maratona upravo naglašava nelagodnost kojoj smo izloženi u XXI vijeku od napada 11. septembra, bombaških akcija u metrou Londona i Madrida. U fundamentalno ekstremističnoj borbi dvije sukobljene strane u procjepu se nalaze obični građani koji glavama plaćaju neodgovorni odnos njihovih predstavnika.
-
Agon (2025)
Fanatična determinisanost sportista teško je mjerljiva sa bilo čim drugim. Gledaoci kraj malih ekrana nisu ni svjesni šta sve iziskuju pripreme njihovih omiljenih atleta, naročito kad su u pitanju pripreme za najveću smotru – Olimpijske igre. U dokumentarnom maniru, praktično u realnom vremenu pratimo neke od sportskih disciplina i pripreme sportisktinja za nastupe u disciplinama – streličarstvo, mačevanje i džudo.
Kroz tri atipične junakinje secirani su i problemi modernog sporta – ambicija, skandal iza scene i povratak nakon povrijede. Svaka od njih brusi formu na sebi svojstven način a tri motiva dominiraju – streličarka Alex, naturalizovana Ruskinja i aktuelna plimpijska šampionka pokušava da se suoči sa posljedicama pogrešnih odluka donesenim van borilišta; Alice muku muči sa fizikalnom terapijom i psihičkim pripremama za povratak na tatami poslije najteže moguće povrede – kidanja ukrštenih ligamenata. Giovanna radi na fokusu i koncentraciju za svoj nastup u mačevanju. Njoj nikada ne padne na pamet da bi nešto moglo da pođe do zlu sa opremom sve do trenutka kada iz nehata smrtno povrijedi protivnicu.
Stanje uma u kojoj ništa ne može pomračiti slavu trijumfa alijenizuje sve tri na različite načine – Alex je okovana ledom tundre u kojoj je uhvaćena u krivolovu, Alice juri povratak nauštrb mentalnog zdravlja a Giovanna nema kad još uvijek da isprocesuira činjenicu da njena protivnica više nikada neće ustati.
Režijski pristup, opsesivno fokusiran na detalj, doprinosi osjećaju anksiozne skučenosti. Kamera se ne udaljava kada bi to bilo ‘primjereno’; ostaje prisutna u trenucima slabosti, sumnje i moralnog posrnuća. To doprinosi brisanju granicu između posmatrača i učesnika i gledalac više nije zaštićen distancom, već je uvučen u vrtlog odluka koje ove žene donose, često na ivici razuma. Posebno je efektno kako film koristi tišinu: odsustvo muzike u ključnim momentima ostavlja prostor da težina situacije ‘odzvanja’ bez posrednika. Priča konstantno podriva očekivanja gledalaca, razbijajući iluziju o sportu kao čistoj meritokratiji i polju isključivo fizičke izvrsnosti. Tijelo je početna tačka — ono što se zapravo testira jeste granica psihe, njena izdržljivost i kapacitet da apsorbuje pritiske koji dolaze iznutra i spolja.
Lik Alex najdirektnije utjelovljuje temu krivice. Njena priča ne funkcioniše kao klasični luk iskupljenja, jer ni u filmu, kao ni u životu rasplet ne donosi jednostavne odgovore. Umjesto toga, gledamo fragmentisanu ličnost koja pokušava da balansira između identiteta šampionke i posljedica izbora koji nemaju veze sa sportom, ali ga nepovratno oblikuju. Led tundre nije samo fizički prostor, kao ni prazni amfiteatar pozorišta u kojem prati ishod discipline u kojoj je suspendovana – to je stanje svijesti, zamrznutost u trenutku prije nego što se suočavanje zaista dogodi.
Alice, s druge strane, donosi možda i najintimniji segment filma. Njena borba je mučno spora, repetitivna i bolna. Upravo u ponavljanjui leži njena snaga – i tragičnost, uz skretanje pažnje na tananost linije između posvećenosti i autodestrukcije. Povratak na tatami postaje manje pitanje fizičke spremnosti, a više opsesija koja prijeti da proguta sve ostalo, uključujući i samu svrhu zbog koje je sport uopšte bio važan.
Giovannina priča je možda i najuznemirujuća, jer uvodi element koji sportski narativi (naročito prijemčivi za veliko platno) rijetko dotiču – nepovratnost greške. Njena tragedija razbija iluziju kontrole koja je centralna za svaki vrhunski sport. U svijetu gdje se svaki pokret trenira do savršenstva, slučajnost se pojavljuje kao brutalni podsjetnik na krhkost sistema. Ovdje nema eksploatacije događaja radi šoka; naprotiv, tretira ga s hladnom distancom koja dodatno pojačava nelagodu. Giovanna ostaje zaglavljena u vremenu koje ide dalje bez nje, dok ona tek treba da procesuira ono što se dogodilo.
Tematski priča uspješno objedinjava tri različite priče u koherentnu cjelinu kroz ideju alijenacije. Svaka od junakinja je na svoj način odsječena – od okoline, od sopstvenih emocija, pa i od realnosti i sopstvenog zadovoljstva. Upotreba napredne kompjuterske i medicinske tehnolohije unosi napredak u rezultatskog smislu, ali umnogostručuje iovako sveprisutnu dehumanizaciju takmičara. Trijumf, koji bi trebalo da bude vrhunac njihovih napora, ovdje djeluje gotovo kao nusprodukt, nešto što dolazi po inerciji, ali ne donosi nužno olakšanje ili smisao. Time ostaje neprijatno pitanje: šta ostaje kada se ukloni narativ o pobjedi? Odgovor nije jednostavan niti utješan – ostaje rupa ispunjena disciplinom, rutinom i pokušajem da se održi kontrola nad nečim što je u svojoj suštini haotično. Upravo u toj kontradikciji leži najveća vrijednost filma — on ne nudi katarzu, već refleksiju.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 